MILANO
hodočašće povjerenja na zemlji
(28.12.2005. – 1.1.2006.)
Prognostička karte Hrvatske – ne vidi se – prekrivena bijelim pahuljicama, ali mi, entuzijastična i hrabra skupina mladih ljudi krećemo na dalek put via Milano.
Prva avantura – radnja se odvija na slovensko – talijanskoj granici i traje 4 sata, u jednom činu: čekanje u autobusu.
Što se čeka? Ne znamo.
Do kada? Isti odgovor!
Koliko je vani snijega? Cca meni do struka!
A temperatura? -10 C!
Ima li WC – a? Nema!
Kolona od 15 autobusa iz Hrvatske strpljivo čeka na granici, izlazimo van, iz očaja radimo snjegoviće i slikamo se (jer tko bi mi inače vjerovao da ću u 3 ujutro in the middle of nowhere raditi snješka?!) dok ostatak sretnika spava u busu (divim im se s obzirom na opojnost miomirisa).
Naš put kroz Italiju nastavlja se u 4 ujutro, a naknadno, po povratku u Zagreb saznajem da su tog dana slovenski graničari štrajkali. Dakle, imamo odgovor na jedno od pitanja gore postavljenih.
Napokon stižemo u Milano i naše prvo odredište je gradski velesajam Fiera di Milano (enormno velik!) gdje od naših dragih prijatelja koji su nas dočekali dobivamo prve upute i svatko svojim putem kreće s mapom grada ispred nosa. Smještaj po obiteljima, izvrsno, pomislih u sebi (ali tada još ni ne slutim koliko izvrsno!) i krećem prema župi Rozzano, malenom predgrađu Milana (mi smo ga usporedili sa Zaprešićem). Tamo nas veseli Talijani dočekuju sa svim mogućim vrstama finih čokoladnih torti i čajeva.
Vučem svoj prenatrpani kofer, vučem s njime isto toliko kila snijega, i napokon stižem ispred prekrasnog zdanja u kojem ću provesti tih par dana sa sestrom i novopecenim prijateljima.
Naša "zamjenska" mama zaista je divna osoba! Svako jutro nas budi doručkom i požuruje na jutarnju moltivu na kojoj se gotovo cijelo vrijeme pjeva, prekrasne taizeovske meditativne pjesme (iako naša grla ujutro nisu spremna na to, ali junački se držimo), a nakon toga sudjelujemo u diskusijskim grupama, vješto se snalazimo na engleskom, rumunjskom, talijanskom, poljskom jeziku i divimo se različitosti kultura uvijek naglašavajući ljepotu Hrvatske!
Vrijeme do ručka iskorištavamo za razgledavanje ovog prekrasnog grada, prvenstveno veličanstvene katedrale Il Duomo, zanimljivog tehničkog muzeja, i mnogo, mnogo drugih milanskih atrakcija.
Na velesajmu nas čeka red za ručak, ispred nas je par tisuća (ili bolje reci desetaka tisuća) mladih (gladnih kao što smo i mi) i svi su veseli, pjevaju, smiju se, izvode nacionalne plesove… jedna prekrasna atmosfera puna pozitivne energije, puna prisutnosti Duha Svetoga, ljubavi i strpljenja. I kažem Vam, to možete vidjeti samo na taizeovskim susretima.
Meni su, osobno, najdraži dijelovi dana bili ručkovi i večere, kada bismo se svi skupili, sjeli na pod, mijenjali kruh za puding, vilicu za mirišljavu maramicu, jedni drugima otvarali konzerve tjestenine i bez prigovaranja na okus, miris ili izgled obroka (nema mjesta za razmaženost) zajedno blagovali tu jednostavnu hranu.
Svaki smo dan, poslije ručka i poslije večeri, sudjelovali na molitvama koje su se održavale na velesajmu. Prekrasan zbor, vrhunski solisti, prekrasne pjesme, sat vremena molitve, sat vremena isključenosti iz ovoga svijeta, sat vremena posvećenog Bogu, posvećenog ekumenizmu. Sat vremena za oporavak duše.
Na jednoj od molitvi,
objavljuje se vijest da se idući
susret mladih događa u Zagrebu
i dvoranom se prolama
pljesak odobravanja,
a na našim licima sja osmijeh,
ponosni smo a ujedno
i odlučni u tome da to odradimo
na najbolji mogući način.
Iva Škorić
