»Kad sam bio mlad, jedan od mojih prijatelja iz škole se zvao Ēriks. To nije bilo tipično jorkširsko ime. Njegova je obitelj bila iz Latvije. Roditelji su napustili Latviju 1940. godine i postojala je prilično velika latvijska zajednica u našem gradu. Svaki je vikend išao u latvijsku školu da nauči jezik i običaje svoje zemlje. Dakle, od djetinjstva, Latvija je uvijek bila prisutna kroz Ēriksa, u vrijeme kada mnogi ljudi na Zapadu nisu znali za postojanje ove zemlje, koja je bila dio Sovjetskog Saveza.«
Latvija graniči s Estonijom na sjeveru, Rusijom na istoku, Bjelorusijom u jugo-istoku i Litvom na jugu. No, te granice su prilično nove i Latvija se sastoji od četiri pokrajine – Vidzeme, Latgale, Zemgale i Kurzeme – od kojih svaka ima svoju vlastitu povijest.
Duga rijeka Daugava, sa svojim izvorom u ruskim močvarama u blizini Smolenska, ulijeva u more na mjestu gdje je danas Riga. Od najstarijih je vremena bila komunikacijski i trgovački put. Plemena od kojih su postali Latvijci stigla su na to područje oko 3.000 godina prije Krista.
Tek su krajem 12. stoljeća prvi kršćanski misionari poslani u tu regiju. Godine 1184., sv. Meinhard išao je Daugavom sve do Iksile. Tamo je živio i naučio jezik, ali njegova misija nije zaživjela. Zato je 1193. papa Celestin III. pokrenuo križarski rat u sjevernoj Europi kako bi preobratio poganska plemena koja su tamo živjela. To je bilo vrijeme vitezova Livonskog reda. Kršćanstvo je došlo izvana u obliku osvajanja.
Zemlja koju su kolonizirali vitezovi naseljavali su Livonci te se zvala Livonija, ali je njezino prvo ime bilo Terra Mariana – zemlja posvećena Mariji. Južni dio Livonije je današnji Vidzeme, sjeverni dio koji se prostire u ono što je sada juža Estonija.
Grad Riga je osnovan 1201., a biskup Albert postavio je kamen-temeljac katedrale 10 godina kasnije. Riga je postala velika luka Hanzeatskog saveza. Na taj je način te zbog Livonskog reda počela njemačka prisutnost i utjecaj na tom prostoru.
Glavna je regionalna sila u ovom trenutku Poljsko-Litavska Unija, dvije zemlje povezane u jedan savez. Sredinom 16. stoljeća izbio je Livonski rat u kojemu su se suprotstavili Livonski red i Poljsko-Litavska Unija, a potonja je preuzela kontrolu nad Latgale, istočnim dijelom današnje Latvije.
Luteranska je reformacija stigla u Rigu krajem 16. stoljeća, prije svega u njemačke zajednice.
Tijekom 17. stoljeća, izbio je rat između Poljsko-Litavske Unije i Švedske. Švedska je ojačala te je početkom 17. stoljeća većina današnje Latvije pala pod vlast švedske krune. Riga je tako postala najveći grad Švedskog Carstva.
Tako je od 1629. godine reformacija učvršćena u Vidzeme, Zemgale i Kurzeme. Latgale je ostao pod poljskom kontrolom i razvijao se drugačije. Latgaliski jezik, rođak latvijskoga, još se uvijek danas govori u toj regiji koja je i dalje snažno katolička. Marijansko hodočašće do malog gradića Aglona u Latgale svakog 15. kolovoza privlači ljude iz svih krajeva Latvije, ali i iz Litve i Poljske.
Stoljeće kasnije, Rusija je počela rasti pod vlašću Petra Velikog. On je pobijedio kralja Švedske, Charlesa XII., u Poltavi, pa su Vidzeme, Zemgale i Kurzeme uključeni u Rusko Carstvo. Latgale je još 80 godina ostao pod poljskom dominacije prije nego je i on potpao pod Rusko Carstvo.
Kurzeme i Zemgale su postale autonomne kneževine u Ruskom Carstvu i čak su imale svoje kolonije na Karibima, u Tobagu te u Južnoj Indiji, gdje se nalazilo trgovačko središte. Tamo je osnovana i još uvijek postoji misija latvijske Luteranske crkve.
Sredinom 19. stoljeća počela su nacionalna buđenja u Europi. Od vremena okupacije vitezova Livonskog reda, pa čak i pod švedskom i ruskom vlašću, veliki zemljoposjednici u Latviji bili su njemačkog porijekla. Latvijski nacionalistički pokret povezao se u 19. stoljeću sa slavofilima ruskog porijekla protiv njemačkih zemljoposjednika. Godine 1905., za vrijeme prve ruske revolucije, nacionalistički pokret, koji je po prirodni bio socijalistički, raste u snazi. No, ta je revolucija posrnula i Rusko je Carstvo preživjelo.
»Tijekom Prvog svjetskog rata, 1917. u Rusiji je izbila Oktobarska revolucija. Komunisti su preuzeli vlast i Rusija se povukla iz rata. Latvija je, zajedno s drugim baltičkim zemljama, proglasila nezavisnost 1918. godine, ali je svejedno morala voditi rat za nezavisnost i čekati do 1921. da bi joj ona bila priznata.
Priznanje Republike Latvije značilo da je zemlja našla svoje mjesto na karti svijeta po prvi put u 1921. Kārlis Ulmaniskroz, junak borbe za neovisnost, postao je premijer i poticao sustav parlamentarne demokracije. Zatim je osvojio nekoliko premijerskih mandata. Godine 1934. suspendirao je ustav i proglasio se nacionalističkim predsjednikom države. To je bio autoritarni režim u kojem je kult ličnosti igrao veliku ulogu.
Prema Paktu Ribbentrop-Molotov između nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza, baltičke su se države nalazile u sovjetskoj zoni utjecaja. Godine 1940., Sovjeti su napali Latviju. Dana 25. ožujka 1941. godine dogodile su se prve masovne deportacije u Sibir. Zatim su u srpnju 1941. godine nacisti napustili pakt i zauzeli baltičke zemlje.
Na početku Drugog svjetskog rata bilo je oko 2 milijuna Latvijaca. Tijekom Drugog svjetskog rata, oko 200.000 ih je umrlo. Postojala je i velika židovska populacija, ali je oko 75.000 Židova umrlo. Godine 1944. zemlju su ponovno zauzeli Sovjeti, a oko 250.000 ljudi je otišlo. Na kraju Drugog svjetskog rata, zapadne su zemlje, želeći smiriti Sovjetski Savez, vratile 80.000 Latvijaca Sovjetima. Tako je zemlja izgubila trećinu svoje populacije tijekom 10 godina. Te rane ostaju. Oni za koji su mislili da su im prijatelji više su ih puta izdali tijekom povijesti.
Od 1945. došlo je do masivnog useljavanja Rusa, Ukrajinca i Bjelorusa. Mnogi su došli u dobroj vjeri je im se nudio bolji život i radna mjesta u novootvorenim tvornicama. Došli su ili su bili poslani kako bi pomogli u napretku Saveza. Međutim, to je bila i službena politika kako bi se pokušalo osigurati da Latvijci ne budu većina u vlastitoj zemlji. To je gotovo uspjelo.
Dana 20. lipnja 1945. dogodila se druga masovna deportacija Latvijaca u Sibir. Ukupno je oko 150.000 osoba između 1945. i 1952. poslano u gulage, logore za prisilni rad u Sibiru. Sandra Kalniete, bivša ministrica vanjskih poslova Latvije, rođena je u logoru. Njezina autobiografija ’U plesnim cipelama na sibirski snijeg’, govori o njenoj obitelji koja je bila deportirana, a mogućnost da se vrate u Latviju dobila je tek u 1950.
Godine 1989. u zemlji je bilo 52% etničkih Latvijaca, a ostatak je stanovništva bio od drugdje. Dakle, Latvijci su jedva bili većina.
Uz glasnost i perestrojke u SSSR-u i promjene u Istočnoj Europi, Baltičke su države izrazile želju za ponovnom neovisnošću. Godine 1988. formiran je ljudski lanac između Tallinna i Vilniusa, prolazeći kroz Latviju i pokrećući ’Pjevajuću revoluciju’. U tim su zemljama, gdje tradicionalna pjesma oduvijek igra važnu ulogu, glazbena okupljanja okupila i osnažila ljude.
Latvija je proglasila neovisnost 4. svibnja 1990. godine, ali je tek 21. kolovoza 1991. padom Sovjetskog Saveza nakon pokušaja puča postala neovisna. U starom gradu Rigi, u blizini katoličke katedrale, nalazi se spomenik demonstrantima koje je ubila Crvena armija.
Dan proglašenja Republike Latvije je 18. studeni kada je proglašeno da je sovjetska okupacija nezakonita i da prvo proglašenje neovisnosti ostaje na snazi kao da do okupacije nikad nije ni došlo.
Godine 1990. broj stanovnika je bio oko 2,7 milijuna, ali je danas manje od 2 milijuna. Latvijci nastavljaju napuštati svoju zemlju, sada uglavnom iz ekonomskih razloga, da bi otišli u Ujedinjeno Kraljevstvo, Irsku, SAD, Australiju,… Na selu se često može naći djedove i bake sa njihovim najmlađim unucima. Roditelji i starija djece su otišli.
Na posljednjem popisu stanovništva, Latvijci čine 62% stanovništva, 25% su Rusi, a Ukrajinci, Bjelorusi, Poljaci i Litvanci čine po 2-3%.
U velikim gradovima, postoji veliki broj ruskih govornika. Nešto manje od milijun ljudi živi u Rigi i oko polovice je Rusa. Daugavpils, u Latgale, većinski katoličkoj regiji, je drugi grad po veličini u zemlji. Od 100.000 stanovnika, 78,8% su ruski govornici. Danas mladi ljudi ruskog porijekla uče latvijski i većina ima latvijsko državljanstvo.
Luterani čine 35% stanovništva zemlje, katolici 24%, ruski pravoslavci 18%, a manji postotak pravoslavci staroga obreda, baptisti i pantekostalci.
Riga je imala jedino katoličko sjemenište izvan Litve u Sovjetskom Savezu, pa su svi katolički svećenici iz drugih republika prošli kroz Rigu. Dvije su najveće crkve u Rigi bile pretvorene u koncertne dvorane i muzeje. Luteranska katedrala je vraćena luteranima, ali još uvijek služi kao koncertna dvorana. Crkva sv. Petra još je uvijek muzej. Pravoslavna je katedrala pretvorena u planetarij tijekom sovjetskog razdoblja. Sve su crkve trpile oštru represije u to vrijeme.
Latvija je dio Europske unije od 2004. godine, a 1. siječnja 2014. prihvatila je euro kao svoju valutu.
Sve ovo čini pozadinu našeg Europskog susreta. Zahvaljujući svim naporima koja je ova mala zemlja uložila kako bi nastavila postojati, preživjela neprijateljske politike i okupacije, uspjela je sačuvati bogatu i autentičnu kulturu. Kao sastavni dio Europe, Latvijci žive sa svojom prošlošću, ali su i s pravom ponosni na sve što su postigli u proteklih 25 godina. Crkve i ljudi u Latviji pripremaju toplu dobrodošlicu i ima toliko toga što možemo primiti od njih. Pozvani smo ih slušati i podržati.«
