Zovem se Branimir Šarić, imam 17 godina i dolazim iz malog bosanskog mjesta Uskoplja. Bezbrižno djetinjstvo sam proveo u rodnom mjestu, gdje sam također i završio osnovnu školu. U osmom razredu, kada je došlo vrijeme odabira srednje škole, nisam znao gdje bih se mogao upisati. Bio sam siguran da ću u gimnaziju, ali nisam znao gdje. Naime, gimnazija u mom mjestu je loša pa me roditelji nisu htjeli tamo upisati i savjetovali su mi gimnaziju u Zagrebu. To mi je bio kao “grom iz vedra neba”. Stalno sam se pitao:”Pa kako ću ja to!? Ovdje imam sve, tu sam sretan, tu su mi prijatelji i obitelj. Pa ja ću se izgubiti u Zagrebu, to je veliki grad, a ja sam odrastao u malom mjestu”. No, prevladao sam nekako taj svoj strah i upisao sam Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu.
Tijekom prvih tjedana svoga boravka osjećao sam se usamljeno i nedostajalo mi je moje mjesto, onaj svježi zrak, moji prijatelji. U svoj toj svojoj zbunjenosti postajao sam sve pasivniji. Prije sam svaki dan ministrirao i bio na misi i uživao bih na svakoj misi, a sada jedva da bih došao na misu nedjeljom. Sve je išlo tako nekako “prizemno” do onoga dana, kada sam na ulazu u jednu crvku u Dubravi, gdje sam stanovao, vidio jedan plakat. To je bio poziv mjesne Frame mladima da im se priključe. Tako sam odlučio otići na susret, jer me nešto jednostavno privlačilo. U zajednici Frame sam upoznao mnogo super mladih ljudi, a i ponovno sam se duhovno izgradio. Počeo sam razmišljati o duhovnom pozivu. Puno sam razmišljao, nešto me u mojoj duši zvalo i na neki način izazvalo da se odazovem na Isusov poziv. Tako, dok sam imao najveće dileme oko poziva, na jednom od susreta Frame došla je obavijest da jedan svećenik iz Hercegovine organizira odlazak na Svjetski dan mladih u Madrid. Znao sam da je to to, da na to moram otići, jer oduvijek sam želio sudjelovati na nečem takvom, gdje se okuplja mnogo mladih sa svih strana svijeta u ime Isusa Krista. Ponuda je bila dobra i povoljna, a i ja volim putovati pa sam odlučio otići. Dva mjeseca prije odlaska u Madrid, donio sam konačnu odluku: “Želim biti svećenik”!, pa sam se odlučio upisati u sjemenište.
Tijekom prvih tjedana svoga boravka osjećao sam se usamljeno i nedostajalo mi je moje mjesto, onaj svježi zrak, moji prijatelji. U svoj toj svojoj zbunjenosti postajao sam sve pasivniji. Prije sam svaki dan ministrirao i bio na misi i uživao bih na svakoj misi, a sada jedva da bih došao na misu nedjeljom. Sve je išlo tako nekako “prizemno” do onoga dana, kada sam na ulazu u jednu crvku u Dubravi, gdje sam stanovao, vidio jedan plakat. To je bio poziv mjesne Frame mladima da im se priključe. Tako sam odlučio otići na susret, jer me nešto jednostavno privlačilo. U zajednici Frame sam upoznao mnogo super mladih ljudi, a i ponovno sam se duhovno izgradio. Počeo sam razmišljati o duhovnom pozivu. Puno sam razmišljao, nešto me u mojoj duši zvalo i na neki način izazvalo da se odazovem na Isusov poziv. Tako, dok sam imao najveće dileme oko poziva, na jednom od susreta Frame došla je obavijest da jedan svećenik iz Hercegovine organizira odlazak na Svjetski dan mladih u Madrid. Znao sam da je to to, da na to moram otići, jer oduvijek sam želio sudjelovati na nečem takvom, gdje se okuplja mnogo mladih sa svih strana svijeta u ime Isusa Krista. Ponuda je bila dobra i povoljna, a i ja volim putovati pa sam odlučio otići. Dva mjeseca prije odlaska u Madrid, donio sam konačnu odluku: “Želim biti svećenik”!, pa sam se odlučio upisati u sjemenište.
Kad god se sjetim Svjetskog dana mladih u Madridu, naviru mi divne uspomene na 2 tjedna smijeha, “zezancije” i molitve … ali i neprospavanih noći u vrećama za spavanje. U Španjolskoj sam upoznao mnoge mlade iz različitih zemalja svijeta, s kojima sam i danas u kontaktu. Program po biskupijama me oduševio. Moja grupa je bila smještena u biskupiji Murciji, u gradu Torreo Pachecu. Tamo je bilo odlično, iako se većina moje grupe sporazumijevala “nogama i rukama”, jer nam španjolski nije bio jača strana. Pomagali smo domaćinima koji su radili u Caritasu, a oni su nam u zauzvrat omogućili kupanje na moru, posjet vjetrenjačama, kojih u onom kraju ne nedostaje i gradu Murciji,naravno. Priredili su nam također i pravu fiestu uz svoj specijalitet od riže- paellu.
Nakon uzbudljivih 7 dana u Torreo Pachecu zaputili smo se prema Madridu. Uskoro sam se uvjerio da ono pravo tek slijedi. Po dolasku u Madrid pronašli smo svoj smještaj – sportsku dvoranu. Ujutro smo krenuli u avanturu upoznavanja španjolske prijestolnice. Tih 6 dana proveli smo razgledavajući grad. Posjetili smo Santiago Bernabeu, El Escorial, kraljevsku palaču, Buen Retiro, Toledo i mnoge druge znamenitosti. Osim što smo razgledavali znamenitosti, prisustvovali smo i svečanom dočeku pape i zaključnoj Svetoj Misi na Cuatro Vientos. Na kateheze s kardinalom Bozanićem i biskupom Gašparovićem smo zakasnili :(.
Hmm,da, to je bilo vrijeme kada smo mi mladi katolici svojim zajedništvom i radošću pokazali drugim mladima da ima nešto vrijednije od tuluma i pokazali smo kako mladi katolici ne žive s 10% pluća, nego punim plućima. Za mene osobno događaji u Madridu u ljeto 2011. su pokazali da ima smisla biti Isusov učenik i da imaju smisla borbe i odupiranja napastima ovoga svijeta.
Susret u Madridu me učvrstio u vjeri i pozivu ponajviše poradi zajedništva i osjećaja pripadnosti Crkvi i upravo bih preporučio svakome odlazak na sljedeći Svjetski dan mladih u Rio de Janeiru.
