Ovaj tekst je pokušaj da se zaviri u nutarnji svijet mladog čovjeka koji je postao ili je na opasnom putu da postane ovisnik o video igrama. Half Life je naslov jedne od najpopularnijih science fiction pucačkih video igara koju je 1998. godine na tržište izbacio Valve Corporation. Već je doživjela nekoliko nastavaka, a njene brojne inačice igraju se i danas. Naslov bi u slobodnom prijevodu glasio poluživot ili za ovu prigodu – životarenje.
Ivan je nestrpljivo cupkao čekajući gradski autobus. Nervozno je pogledavao na jeftin kineski sat lupkajući prstima po napuklom staklu.
– Di si, di si više?!
Opet je pobjegao s dva zadnja sata. Nikako nije mogao gledati onu debelu profesoricu čiji je katastrofalan izgled još bio prava premija prema stravi koju je izazivao njen kreštav glas. Osim toga, bojao se da usprkos iritantnom kreštanju ne zaspe kao i na prvom satu. Pred kraj nastave oči su mu se opet nekontrolirano počele sklapati pa je bilo bolje pobjeći kući. Ionako će majka sve opravdati. A one puste jedinice, koje su se u zadnje vrijeme poprilično namnožile, lako će popraviti. Samo da dobije malo volje za učenje. Kad krene s radom, u trenu će situaciju u školi dovesti u pravo stanje. Sve će biti kao nekad pa će i stara biti zadovoljna… Samo da dobije volju…
Dungeon… dungeooon… dungeeeee…
Učini mu se da stiže autobus pa naglo okrene glavu. Nešto ga gadno štrecnu u vratu i on zaključi da to mora biti posljedica sinoćnjeg dugog sjedenja pred monitorom. Napregne se gledajući u pravcu iz kojeg je očekivao autobus, no pogled mu se pomalo mutio pa ništa nije mogao jasno razabrati. Oči ga jako zapekoše pa brzo pogleda u tlo pokušavajući brzim treptanjem ovlažiti zjenice i tako ublažiti neugodnu bol. Nije baš uspio, ali ipak je bilo lakše nego koji tren prije. Žurilo mu se doma. Baš mu se žurilo. Ovdje se naprosto osjećao kao nepoželjan stranac. Sve više i više. Ljudi koji su prolazili pored njega sličili su na prave zombije. Kakvim su se samo glupostima oni bavili? O čemu li su pričali?! O novcu i poslu, o prostati i reumi, o lošim susjedima i prodanim političarima, o novom porazu onog parazitskog kluba… Bijedno i blesavo. Tako jadno, glupo i licemjerno.
I škola je Ivanu postajala sve dosadnija i napornija. Profesori su bili beskrajno monotoni, odvratno bezlični, tako iritirajuće uljuljkani u nekom svom, kako misle, jedinom pravom, zanimljivom i korisnom svijetu… užas! Stalno pričaju o besmislenim stvarima koje nikad nikome neće trebati. Pravi pravcati užas!
– Evo ga, konačno! E, fala ti Bože…
Nekako se ugurao u prepun autobus izbjegavajući poglede ostalih putnika i nastojeći ne misliti na neugodan smrad koji se ćutio u zatvorenom prostoru natiskanom brojnim ljudskim tijelima. Glava mu je opet počela kljucati pa, nastojeći se održati budnim, usmjeri misli na jučerašnju kampanju. Lupao je cijelo popodne po tipkovnici, trudio se, lomio i borio, a nije otkrio niti pola mape. Kad je prvi put podigao glavu s monitora bila je već mrkla noć. Uopće nije mogao procijeniti koliko je u tom trenutku bilo sati. Za časak je osjetio glad i poželio sočan sendvič, no odagnao je pomisao na hranu te odmah nastavio igrati. Koliko je samo puta osvojio neke gradove, razvio ih i opremio, izgradio moćnu vojsku, a onda se niotkud pojavi šugavi Baltar i uništi mu cijeli trud. Jednostavno sve razori ili preuzme i tako mu dokraja zagorča život.
Sve je pažljivo isplanirao, zatvorio sve moguće prolaze, postavio svoje heroje s jakom vojskom negdje u blizinu, ali prokletinja je uvijek brža i jača. Hmm, ili je preskočio nekakav dungeon, ili onog zadnjeg nije dokraja istražio. A možda… hmm, možda Baltar ima kakav moćan item, možda Sandals of the Saint pa doslovno leti naokolo, ili,… ili je kriv kakav skriveni portal u planinama iznad močvarnog Stillborga. Tamo su golemi monsteri iznad 20 levela pa onamo još ne može, a neprijateljski heroj iz nekog razloga vjerojatno može. A možda je u pitanju ipak dungeon… dungeooon… dungeeeee…
Ivan se naglo prene. U prepunom autobusu, stojeći na nogama, skoro je utonuo u san.
– Mmmhmm,… ttu ssam… – promrmlja ugledavši u blizini svoju stanicu – još malo pa sam doma.
Samo da sad stara ne zagnjavi
Osjeti trnce nestrpljivosti koji mu prokolaše tijelom čim se sjetio udobne fotelje i zahtjevne zadaće kojoj će prionuti čim windowsi odrade svoje.
– Samo da sad stara ne zagnjavi. Nemam se živaca još i s njom prepirati – tiho uzdahne prisjetivši se dugih i zamornih svađa s majkom. Stalno mu nešto prigovara, a njega to sve više smeta. Kako je samo sposobna dovesti ga u stanje totalnog bjesnila. Kad je s njom u trenu ispali na živce… Samo zvoca, kljuca i prigovara. Te stalno visiš na tom prokletom kompjutoru, te popustio si u školi, te zanemario si trening, te više se ni s kim ne družiš… kao da ja nisam sposoban sam organizirati svoj život. Kao da sam još uvijek beba. 
Najjače mi je bilo kad je naokolo tražila pomoć misleći valjda da sam kakav gubavi bolesnik… ili ono kad mi je uzela kompjutor. Brzo ga je vratila he, he… Pa što da sam dobio nekoliko jedinica i da se više ne družim s onim kretenima, razmišljao je. Stalno viče da se povlačim u sebe, da bježim od odgovornosti i da život samo prolazi pored mene. Sve da je to i istina koga briga? A što uopće mogu uraditi? Biti odličan učenik, završiti školu i onda zapaliti diplomu. Što ću s njom? Ma, neka me, dovraga, svi puste na miru!
Iako je koji put pri kakvom iznenadnom napadaju grižnje savjesti pokušavao opravdati svoje ponašanje obećavajući tada sam sebi kako će vrlo skoro poduzeti nešto veoma ozbiljno, Ivan je osjećao kako sve više upada u začarani krug u kojem su se s jedne strane množili problemi, a s druge se, ponajviše zbog tih istih problema, on sve više povlačio u svoj osamljeni svijet. Svakodnevicu je mijenjalo mirno utočište virtualnog okružja. Problemi su rasli, a s njima i njegova čas potištenost, a čas otresitost te sve izraženija nesigurnost i uvijek prisutno, iako dobro zamaskirano, duboko nezadovoljstvo.
Još jednom teško uzdahne, odagna neugodne misli pa iskorači van. Udar svježeg zraka ponešto mu razbistri glavu, no ipak zaključi kako će čim prije morati bar malo odspavati. Brojne duge noći uz golem manjak sna, ipak zahtijevaju previše energije. Previše čak i za njega. No, svakako će prije tog kratkog sna odigrati još nekoliko poteza, tek toliko da shvati što je to mogao propustiti… i da vidi ne bi li one monstere nekakvom posebno složenom taktikom ipak mogao svladati. Oni sigurno kriju opake artifacte. A koliko bi na taj način tek dobio experiencea? Sigurno bar za dva levela.
Nekoliko trenutaka kasnije, pazeći da ga majka ne čuje, na vršcima prstiju uvukao se u svoju sobu. Kažiprstom je dotakao okruglo dugme na kućištu kompjutora pa ugodno zujanje ispuni cijelu prostoriju. Ivan odmah osjeti duboki mir i blaženo zadovoljstvo. Nestrpljivo je čekao da na monitoru ugleda šarenu ikonu. Ovo je prava stvar, pomisli. Ovo je njegov svijet. Posve se isključio iz dosadne stvarnosti i utonuo u šareno okružje mača i magije, heroja i monstera, moćnih itema i zanimljivih questova. Više nije osjećao nikakav umor. Potez se nizao na potez, a vrijeme je naprosto letjelo…
Raste broj ovisnika
Igranje video igara postalo je među mladom populacijom, posebno onom muškog spola, čest način provođenja slobodnog vremena. Prema istraživanju koje su provele doc. dr. sc. Vesna Bilić s Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i njena suradnica Tatjana Ljubin Golub, čak 81% hrvatske mladeži igra video igre. Autorice kažu da prema nekim studijama igranje video igara može imati brojne pozitivne učinke kao što su: bolje procesuiranje sekundarnih vizualnih podražaja, bolja koordinacija oka i ruke, bolji refleks pa čak pojačan razvoj logičkih i matematičkih sposobnosti kod igrača.
Igranje igara, prema nekim autorima, također može poslužiti kao dobro terapijsko i edukacijsko sredstvo, no, igranje video igara može imati i brojne negativne učinke. Tako igre mogu prouzročiti probleme pažnje i izraženiju agresivnost (povezuje se s igranjem nasilnih igara koje i inače prevladavaju na tržištu). Često je uočljivo da igrači imaju više problema u školi, kao i problema sa socijalizacijom. Čak su uočeni i problemi povezani uz zloporabu alkohola i droga. Nerijetko se događa da intenzivno igranje postane patološko (ovdje treba razlikovati umjereno pa čak i intezivno igranje od patološkog). Tada se pojavljuju ozbiljni problemi i poteškoće u funkcioniranju osobe na gotovo svim područjima. U stručnoj literaturi spominju se slučajevi u kojima je bio potreban psihijatrijski tretman odvikavanja od igranja.
Ovdje se, dakle, radi o pravoj ovisnosti iako ona kao takva još nema zaseban psihijatrijsko-dijagnostički entitet. Najvažniji simptomi ovisnosti o video igrama su nekontrolirana želja za igranjem i gubitak kontrole nad igranjem. Zbog toga se sve više i više vremena provodi u toj aktivnosti. Pojavljuju se i pravi apstinencijski simptomi (nemir i razdraženost te izbjegavanje obveza), kao i nemogućnost prestanka igranja te laganje da se prikrije takva aktivnost.
Ovisnici o video igrama češće se fizički obračunavaju od onih koji to nisu, češće bježe iz škole, teže se prilagođavaju društvu i otežano odgovaraju na zahtjeve koji se postavljaju pred njih. Čini se da je patološko igranje video igara povezano i s nedostatkom samopoštovanja pa igranje nerijetko služi kao kompenzacijski faktor za neuspjehe druge vrste, a onda to ide u krug. Ovisna osoba nanosi sebi štetu na različitim životnim područjima. Autorice navode da je jedna američka studija pokazala da patološki obrazac igranja pokazuje 8% igrača, a istraživanje u Njemačkoj došlo je do brojke od 6,3%. Ove brojke bile su za nekoliko postotaka veće kad je ispitivanje provedeno upitnikom putem weba (u prosjeku oko desetak posto).
Upozoravajući znakovi
Neka druga istraživanja došla su do nešto manjeg broja ovisnika, no, bilo kako bilo, očito je da problem postoji i da je jako ozbiljan. Obzirom na gore navedeno autorice sugeriraju roditeljima i nastavnicima da obrate pozornost na sljedeće upozoravajuće znakove: Intenzivnu preokupaciju igranjem, povećavanje vremena igranja da bi se osjetila ista razina uzbuđenja, nemogućnost kontrole igranja, razdražljivost ili nemir u apstinenciji, nemogućnost prestanka igranja ili vraćanje zbog poboljšanja najboljega rezultata, laganje ili prikrivanje istine o trajanju igre pred prijateljima ili obitelji, krađa ili posuđivanje novca za plaćanje igara, sukobi u odnosima s roditeljima i prijateljima te školski problemi zbog igranja.
Ako se uoči neki od navedenih znakova potrebno je čim prije kontaktirati stručne službe.
Nikola Milanović, vjeroučitelj
