Katolički tjednik Glas Koncila, prigodom Godine posvećenoga života, u rubrici "Susret u Godini posvećenog života" predstavio je našu s. Maju Dolenec. O njezinom životnom i redovničkom putu pročitajte u članku pod nazivom: Naš život Bogu je darovan za mlade.
U ovoj Godini posvećena života, to mi se čini ključnim: posvjedočiti u iskrenoj radosti kako je lijepo živjeti u zajedništvu sa sestrama, posvećeni Bogu, darujući se drugima u našem slučaju mladima i za mlade. Nas, salezijansku obitelj raširenu po cijelom svijetu, posebno na to potiče 200. obljetnica rođena utemeljitelja Don Boscovih salezijanaca, nas Kćeri Marije Pomoćnice i Salezijanaca suradnika.
Salezijanka, odgojiteljica, vjeroučiteljica, ali i redovnica s desetcima različitih zanata u rukama, poput onih damskih kao heklanje, štrikanje i uzgajanje biljaka, ali i vodoinstalaterskih te električarskih radova. Uvijek nasmijana i srdačna s. Maja Dolenec, rođena 14. kolovoza 1967. u Zagrebu, već je od ranih dana, provedenih na Trešnjevci, u okrilju župe sv. Marka Križevčanina na Selskoj cesti, odrastajući kao najmlađe dijete u obitelji, uz tri brata i sestru, pokazivala svestranost. „Svatko je od njih pridonio na svoj način mom rastu 'u dobi i mudrosti', no najveću ulogu imala je mama koja je bila domaćica pa stoga uvijek prisutna za nas. Uz nju sam otkrivala život u odgovornosti, poštenju, pomaganju drugima, požrtvovnosti, kao i Boga prisutnog u malim stvarima svakodnevnog života. Nisam išla u vrtić jer je mama bila doma da me čuva, pa su me sa šest godina upisali u baletnu školu u tadašnjem Malom kazalištu Trešnjevka da se malo socijaliziram s djecom i da mi ne bude šok upis u prvi razred. Osnovnu školu završila sam u tadašnjoj "Kati Dumbović" na Novoj cesti iza Trešnjevačkog placa, a u međuvremenu i Osnovnu školu za balet i ritmiku. Onda mi je to dojadilo pa sam malo trenirala atletiku, skok u dalj, jer sam bez ikakvih priprema i treninga na gradskom natjecanju osvojila srebrnu medalju“, prisjeća se redovnica Dolenec svojega djetinjstva, u kojemu se okušala i kao – glumica. Naime, u filmu oskarovca Dušana Vukotića „Akcija stadion“ iz 1977. godine, glumila je, kao desetogodišnjakinja, sestru negativca Ferka, kojega je u svojoj premijeri na velikom filmskom platnu igrao Božidar Alić.
„Svašta me zanimalo, jer me na to poticao primjer odraslih i starijih u obitelji: mama je šivala pa sam naučila šivati; radila je ručne radove pa sam naučila vesti i plesti; braća su se bavila izradom i popravkom pojačala i zvučnika pa sam naučila puno o pjevačima i grupama; svi su doma nešto sami radili i popravljali, pa sam gledajući njih apsolvirala osnovne kućne popravke i razvijala maštu i logiku kako se što može napraviti ili popraviti; braća i sestra učili su latinski i grčki pa sam i ja upisala u osnovnoj izborni latinski i grčki; s mamom sam često išla u Podravinu gdje smo imali imanje pa sam naučila o biljkama, zemlji, pticama i kukcima.“ Dakako, uz usvajanje različitih znanja Maja Dolenec je, kako sama kaže, otkad zna za sebe bila u nekom điru u rodnoj župi, pjevajući, čitajući, pripremajući sve što je potrebno o velikim blagdanima. Posebnu zahvalnost iskazuje dugogodišnjem župniku, pokojnom Franji Juraku. „Naučio nas je razmišljati svojom glavom, donositi sudove i stvarati stavove. U župi sam upoznala Kćeri Marije Pomoćnice koje su učenicima od 4. do 7. razreda predavale vjeronauk. One su nas, na način nama privlačan, kroz igru, pjesmu, katehezu, razne susrete, interesne grupe, duhovne obnove i duhovne vježbe, približavale Bogu i pridonosile našem cjelovitom rastu i razvoju. One su i mene uvodile u svijet djece i mladih, dajući mi odgovornost za mlađe, dajući mi priliku da se okušam u voditeljskim vještinama, a prije svega da rastem u prijateljstvu s Isusom na neposredan, jednostavan način, kroz prilike svakodnevnog života“, napominje redovnica koja je željela postati „teta u vrtiću“, no zbog mjesta stanovanja upisala je umjesto pedagoške škole u Savskoj, ekonomsku gimnaziju u obližnjoj Dobojskoj ulici. No ubrzo je osjetila Božji poziv, i u razgovoru s redovnicama razlučila životni poziv. „Ne mogu reći da sam doživjela neko fatalno spoznanje da je redovnički poziv moj put. Više mi je Bog kroz jednostavne, svakodnevne stvari pomalo objavljivao i davao razumjeti gdje me želi. Željela sam raditi s djecom, a poslanje Kćeri Marije Pomoćnice je odgoj djece i mladih; voljela sam društvo, a redovnički život živi se u zajednici i zajedništvu; uvijek sam bila vedra i otvorena osoba, a sastavni dio karizme Kćeri Marije Pomoćnice je upravo radost. Tako sam odlučila da vrijedi pokušati. Bilo mi je bilo jasno da se nema smisla "s Bogom boriti", a uvijek je postojala mogućnost da se, ako uvidim da to nije za mene nego da sam se prevarila, vratim kući. Ovo zvuči jednostavno, ali u tom trenutku nije mi bilo nimalo jednostavno“, napominje s. Maja koja je u samostan ušla sa šesnaest godina u kolovozu 1983. godine, a prve zavjete položila, simbolično, na 100. obljetnicu smrti sv. Ivana Bosca 5. kolovoza 1988. godine.
„Formaciju sam započela u Ljubljani gdje sam bila dvije godine u kandidaturi (jer sam bila premlada za prelazak u postulaturu), onda godinu dana na Bledu za postulaturu, a nakon toga s ostalim kandidaticama otišla u međunarodni novicijat u Castelgandolfu u Italiji. Tamo sam provela dvije godine, nakon čega je uobičajeno da se svaka novakinja, tj. mlada sestra, vrati u svoju provinciju. No, kako je te godine, 1988., kad sam polagala prve zavjete, dolazila nova velika grupa novakinja, mijenjala se magistra novakinja, tako su tražili jednu sestru da dođe na ispomoć za jednu godinu, i došli na ideju da ja ostanem. Ta se jedna godina produžila na devet godina, tako da sam sveukupno bila u toj međunarodnoj zajednici u Italiji 11 godina. Između ostalog završila sam srednju školu i ono što bismo na hrvatski preveli kao Institut vjerskih znanosti, a u Hrvatskoj mi je nostrificirano kao katehetski institut“, rado se sjeća talijanskih dana trešnjevačka redovnica, jedna od 14 tisuća Kćeriju Marije Pomoćnice (smanjen je broj za dvije tisuće u odnosu na vrijeme njezinoga školovanja), i deset koje djeluju u Hrvatskoj. Vrijeme provedeno u župi Uznesenja Marijina u Aricci smatra dragocjenim jer je potanko upoznalo sve djelatnosti Don Boscova oratorija, koje će kasnije prenijeti i na djelovanje u Lijepoj Našoj.
Kolovoz je posve protkao život redovnice Dolenec jer je i 14. kolovoza 1994., na svoj 37. rođendan dala doživotne zavjete, pa u šali kaže kako joj je u istoj rodnoj župi župnik Jurak sve „obavil“, i krštenje, i pričest, i krizmu i – doživotne zavjete. U međuvremenu je postala kućna poglavarica u sestrinskoj kući na Jarunu, u okviru župe Duha Svetoga. Kuća u Otavičkoj ulici, dobro znaju svi jarunski stanovnici, postala je uporišnom točkom za mnoštvo djece i mladih, a preko župne kateheze započelo se i raditi s njihovim roditeljima. Potpuno se posvetila oratoriju i radu s mladima, što je vremenom dovelo i do njihovoga uključenja u rad Ureda za mlade HBK. „U sklopu ureda pokrenut je Program formacije animatora "Mladi za mlade". Salezijanski animatori i mi sestre, kao predstavnice salezijanske obitelji koja je jedna od nositeljica programa izradili smo program i još ga i danas provodimo diljem Hrvatske, BiH, a zaživio je i u Srbiji. U Zagrebu sam bila 13 godina, nakon čega sam bila jednu godinu u Rijeci, onda tri u Čabru, pa sad opet u Rijeci“, sažela je svoje redovničke postaje, a osim redovitih aktivnosti u oratoriju, povjerenica je Družbe za Udruženje Salezijanaca suradnika, vjeroučiteljica u osnovnoj školi i članica Povjerenstva za pastoral mladih Riječke nadbiskupije. „Kada se podvuče crta, uvijek sam negdje u pastoralu, najčešće u onom dijelu organiziranja neformalnih aktivnosti za djecu i mlade. To me je uvijek veselilo i ispunjalo. Zanimalo me uvijek puno stvari i rado sam se i rado bih se bavila svime i svačime, ali na kraju za te osobne interese nema vremena, jer prioritet ostaju djeca i mladi i vrijeme provedeno s njima. Uzgojim još koju biljku, rado nešto sašijem ili izvezem, ali prednost imaju uvijek osobe, djeca i mladi. Vjerujem da je to jedino što može ispuniti nas KMP. Naš život nije više naš, nego je Bogu darovan za mlade; da im pomognemo otkrivati ljepotu prijateljstva s Bogom i života po evanđeoskim vrijednostima; da zajedno s njima, kao što kažu naša Pravila, 'hodimo putem svetosti', napominje redovnica Dolenec, ususret novim pastoralnim i odgojno-obrazovnim izazovima u Godini posvećenoga života ali i 200. obljetnici rođenja utemeljitelja Družbe, Don Bosca. „Današnji svijet žudi za nadom i za radošću, a tko će ih bolje posvjedočiti nego mi koji smo se potpuno predali u Božje ruke i živimo u sigurnosti da je On naš dobri Otac koji se brine za svakoga od nas?“
