Jedan petak 2008. godine, proguglala sam kontakt podatke dječjih domova te jednostavno nazvala jedan dječji dom. U dahu sam se predstavila i rekla da zovem jer bih željela pomoći, iako ne znam ni što im treba, a niti što bih ja mogla za njih napraviti. Srećom pa je osoba s druge strane imala dovoljno strpljenja i razumijevanja za moje iskreno priznanje pa mi sve pojasnila, a telefonski poziv bio je i znak da povratka nema – kreće akcija!
Naime, nakon što sam shvatila da sam u svojih 30 godina vidjela dovoljno ljepota širom svijeta, a nikada nisam bila u dječjem domu ili prihvatilištu za beskućnike te nikada nisam vidjela ljepotu tuđeg lica u trentku nesebičnog darivanja pomoći – na neki način sam se osjećala posramljeno.
Nije da nikada ranije nisam pomagala, jesam! Međutim, nije to bilo dovoljno i zaista sam željela potruditi se malo više. Ubrzo nakon tog prvog telefonskog poziva uslijedilo je druženje s klincima u dječjem domu te odmah nakon toga, rasplamsala se jedna veeelika akcija! Još danas kad se sjetim koliko ljudi se uključilo i da smo osim jednog planiranog dječjeg doma, na kraju opskrbili tri doma raznim potrepštinama te djeci u domu pružili malo radosti – ne mogu vjerovati da se to sve dogodilo! Cijela obitelj je bila uključena i sjećam se koliku tremu smo imali na dan predaje donacija u dječje domove…
Trenutak kad sebe i svoje potrebe staviš na drugo mjesto, a pažnju usmjeriš samo na osobu kojoj želiš pomoći te zauzvrat ne očekuješ ništa jer zapravo već dobivaš i previše – sveti je trenutak!
Prošli tjedan počela je nagradna igra na jednoj FB stranici i trebalo je nacrtati crtež, a onaj crtež koji u zadanom roku sakupi najviše lajkova – osvaja poklon bon u iznosu 500kn za kupnju obuće. Čim sam to pročitala, bacila sam se u crtanje i prijavila na natječaj s vjerom da ću uspjeti sakupiti dovoljno lajkova jer sam željela da se taj poklon bon iskoristiti za kupnju zimskih cipela nekome od beskućnika. U trenutku dok ovo pišem, igra još traje i moj crtež ima najviše lajkova, a ja sam sretna kao malo dijete (eto priznajem!). Zahvalna sam svakoj osobi koja je odlučila svojim „lajkom“ podržati moj crtež i pomoći da netko od beskućnika dobije svoje vlastite zimske cipele. Bez pomoći svih dragih ljudi koji su lajkali i time zapravo pomogli – ništa ne bi bilo moguće! Opet se potvrdilo da jedan sam ne može puno, ali svi zajedno možemo sve!
Možda se ovo nekome čini kao sitnica jer pomoći će se tek jednoj ili dvije osobe (ovisi o cijeni obuće), pa to nije puno. Međutim, pokušajmo zamisliti kakav bi svijet bio kad bi svatko od nas napravio nešto dobro za samo jednu osobu? Kad bi svatko darovao samo komadić svoje dobrote, svijet bi odmah postao sretnije mjesto!
Danas je Međunarodni dan volontera i skidam kapu svima koji su uključeni u volontiranje i nesebično ulažu i svoj trud i vrijeme i zapravo cijelog sebe za pomoć drugome!
Volontiranje/pomaganje je slobodan izbor svakoga od nas! To što ja volim pomagati i trudim se konkretno djelovati, to je moj je izbor! Nisam ni posebna ni bolja od nekoga tko nije aktivan u tom smjeru. Moja odluka je da ne želim provesti život koncentrirana samo na sebe i svoje potrebe, život želim dijeliti te one talente koje sam kod sebe uspjela prepoznati i vidim da ih mogu okrenuti na dobro – rado ću koristiti!
Ja nisam super volonterka koja želi spasiti svijet, samo sam iskrena u svojem razmišljanju i djelovanju te sam odlučila zasukati rukave i konkretno pomoći koliko god mogu!
Smatram da nitko nije toliko siromašan ili zauzet, a da ne bi mogao odvojiti malo vremena i pomoći drugoj osobi!
Vjerujem da dobrota stanuje u svakom čovjeku, samo je kod nekih malo dublje sakrivena. Međutim, ljudi vole pomagati – ali im treba pružiti priliku i ponekad malo potaknuti da se oslobode nekih svojih strahova/predrasuda. Za početak je potrebno imati volju i treba donijeti odluku. Tražimo li razloge za opravdanje – uvijek ćemo ih naći! Ja inače imam govornu manu koju sam s vremenom fino „ispeglala“ pa više ne mucam jako. Dugo je vremena ta govorna mana bila moj veliki kamen spoticanja i to sve do trenutka kad sam jednostavno odlučila hrabro nagaziti na taj kamen i zapravo se prestala opterećivati njime. Na neki način sam to mucanje i zavoljela!
Želim reći da sami donosimo odluke na koji način želimo živjeti i provoditi svoje vrijeme. Svatko od nas na leđima nosi svoj ruksak pun problema, obaveza, stresa, strahova, raznih stvari koje nas koče da sami budemo bolji i činimo nešto više, kako za sebe – tako i za drugoga. Ali imajmo na umu da tamo gdje postoji volja – uvijek postoji i način!
Prije svega ja sam mama jedne divne male djevojčice koju volim najviše! Vrijeme koje ne provedem s njom je najgore provedeno vrijeme jer djeca rastu brzo (prebrzo!) i brzo dođe trenutak kad vrijeme u društvu mame&tate nije najpotrebnije.
Najviše od svega želim biti dobar primjer djetetu jer dijete ne uči samo iz onoga što čuje nego i što doživljava oko sebe, a sudjelovanje u akcijama pomoći te volontiranje obogaćuje svakog čovjeka i mijenja u pozitivnom smjeru! Moja petogodišnja djevojčica je prije par večeri izjavila da ne želi „odrasti odrasla“ jer je razmišljala o budućnosti i ne sviđa joj se ono što vidi. Kaže da kad ljudi „odrastu odrasli“ to ne izgleda dobro jer nema više toliko pusa, nema sjedenja u krilu mami&tati i smatra da svi koji su maleni, zauvijek bi takvi trebali i ostati.
Trebali bismo u sebi sačuvati to malo dijete koje nesebično voli i dijeli poljupce roditeljima…
Koliko pusa i zagrljaja ćemo podijeliti svojim najmilijima, koliko pažnje ćemo posvetiti drugim ljudima koji ovise upravo o našoj dobroti – to ovisi samo o nama! Svijet će se početi mijenjati tek kada počnemo mijenjati sebe, a za to nam je darovan cijeli život i stoga poradimo na sebi!
Vlatka
