Pepelnica

SMISAO KORIZME

Od kraja 11. stoljeća vjernici se na Čistu Srijedu posipaju pepelom od blagoslovljenih maslinovih ili palminih grančica. Taj pepeo označava ozbiljnost i pokoru čime je obilježeno cijelo korizmeno vrijeme, te nadu u uskrsnuće. Od 5. stoljeća u središtu priprave za Uskrs je post, a budući da nedjeljom nitko ne treba postiti, početak vremena posta pomaknut je u 6. ili 7. stoljeću sa šeste nedjelje prije Uskrsa na srijedu koja je prethodila toj nedjelji. Pepelnica ili Čista srijeda i Veliki petak jedini su dani u godini kada Crkva propisuje strogi post i nemrs.
Post, koji je propisan za Pepelnicu i Veliki petak, znači da se katolici od 18. do 60. godine života (s izuzetkom bolesnika) taj dan smiju samo jednom do sita najesti, što ne isključuje i druge oblike odricanja (gledanje TV, izbjegavanje zabava i sl.). Nemrs, koji je propisan za sve petke u korizmi, znači odricanje od mesa toplokrvnih životinja, a obvezuje sve vjernike koji su navršili 14 godina. Za sve katolike Crkva u korizmenom vremenu propisuje “molitvu, post i dobra djela”.
Tko post shvati kao zakon, dovoljno je da izvrši to što Crkva od njega traži. No, sasvim je normalno da će svaki vjernik daleko ozbiljnije shvatiti taj poziv Crkve na post, pokoru i nemrs. Crkva se nada da će svaki vjernik strože postiti, možda ništa ne jesti ili pak o kruhu i vodi proživjeti taj dan. Brojni se kršćani u korizmi odreknu svih 40 dana nečega što im je osobito drago, npr. mesa, alkohola ili cigareta. Neki su se, upravo odričući se u korizmi, uspjeli osloboditi ovisnosti o drogi. Ima onih koji odluče da će u korizmi ranije ustajati i da neće gledati televiziju. Ozbiljni kršćani u korizmi ne slušaju zabavnu glazbu nego klasičnu i ozbiljne govorne programe.
Neki si kršćani zadaju osobitu pokoru, odluče osloboditi se nekoga grijeha i pogreške, u svoj život nastoje uvesti neku korisnu naviku. Tijekom korizme pokušaju biti vrijedni u poslu, samozatajni, strpljivi prema svojini ukućanima, šutljivi i vrijedni. Velik broj kršćana odluči da će u korizmi svaki dan desetak minuta čitati Sveto pismo. Brojne su obitelji koje u korizmi odluče da će navečer uvesti obiteljsku molitvu, ili da će svaku večer zajednički u obitelji moliti krunicu. Jedni odluče na početku i na kraju korizme dobro se ispovjediti, i tako u te dane biti osobito čistima. Djeca obično odluče da će se tih dana odreći slatkiša i bombona, da će se odreći nekih igara koje su im smetale da napisu školske zadaće.
Ima mladića i djevojaka koji će se u korizmi odreći izvanjskih načina izražavanja svoje ljubavi, poljubaca i zagrljaja, ima bračnih drugova koji odluče da će u korizmi govoriti jedno o drugom samo pozitivno i dobro. Neki odluče svaki dan, ili pak nekoliko puta tjedno, poći na svetu misu. Drugi pak odluče na početku korizme da će svaki dan naći pola sata vremena za molitvu, za razgovor s Bogom, za ozdravlji-vanje svoga duha, za liječenje svoje savjesti, intelekta i srca. Svi su dakle pozvani da u korizmi nešto posebno naprave, da zaoru neku osobitu brazdu svoga života, i posiju novo sjeme u svoje dane, mjesece i godine.
Nad svima, već na Pepelnicu, lebdi Isusova riječ koja zove: »Kraljevstvo Božje je pred vratima, obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti«. Zato se i kod posipanja blagoslovljenim pepelom na Pepelnicu kaže onome koga se pepelja »Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti«. Ili pak druga rečenica: »Obrati se i vjeruj Evanđelju«. Pepelnica je ostala kao spomen na pokoru koju su činili Židovi tijekom svoje povijesti. Veliki sveci i pokornici Starog zavjeta znali su se obući u kostrijet od grube konoplje, posuti glavu pepelom, i leći u prah u znak da su sagriješili i da žele popraviti svoj život.
Prah označuje da je čovjek bez Boga samo gomila praha koja se raspadne i zauvijek nestane. Tek u Božjoj svemoći i ljubavi taj prah postaje čovjekovo tijelo i duša, i neraspadljiv, besmrtan i vječan. Zato taj prah koji se zove čovjek i koji je smrtan i loman treba neprestano Božju prisutnost i snagu Duha Svetoga da učini čovjeka nepobjedivim i besmrtnim.
Vrijeme priprave za Uskrs završava na Veliku subotu, točnije Vazmenim bdjenjem, a 40 dana je izabrano prema novozavjetnom zapisu o Isusovu 40-dnevnom postu u pustinji, no simbolički se uz taj broj vezuje i 40-godišnje putovanje Izraela u obećanu zemlju. Crkva ističe kako korizmeni post ne znači samo odricanje od ukusnih – mesnih i začinjenih – jela, nego ponajprije prekid sa svakodnevnim lošim navikama.
Post je ponajmanje sredstvo kozmetičkog karaktera i u njegovu bitnu sastojnicu ubraja se duhovni značaj pokorničkih djela. Korizma koja počinje na Pepelnicu vrijeme je velikih obećanja i nada. Tada bi trebalo napraviti zaokret života.
Najprije odreći se grijeha, priznati ih i oprostiti onima koji su te povrijedili. Zatim zamoliti neka Duh Sveti ispuni prostore duše, zamoliti Boga neka osvježi i izliječi dušu, tijelo i duh, a onda početi živjeti pozitivno i vidjeti da je zaista moguće biti sasvim drugačiji čovjek, svet, da je moguće svega se odreći i biti slobodan u srcu, da je moguće prihvatiti život s križevima, mukama, smrću i bolestima, te postati zdrav, vječan i neuništiv.
Tko je dobro iskoristio korizmu, taj postaje iskusni kršćanin, vjernik i čovjek. Tako Uskrs na kraju korizme postaje ne samo slavlje Isusova uskrsa i nade u naš, nego također novi početak, proljeće vlastitog života, proljeće zdravlja, humanosti i plemenitosti. U svojim korizmenim porukama katolički biskupi diljem svijeta pozivaju vjernike da u vrijeme priprave za Uskrs više promišljaju svoju vjeru i pripadnost Kristu, učvrste svoju povezanost sa Crkvom te da se više posvete svojoj obitelji i ljudima oko sebe, posebno onima kojima je na bilo koji način potrebna pomoć.
Vjernici su pozvani novčanu protuvrijednost onog materijalnog čega su se odrekli darovati u dobrotvorne svrhe namijenjene onima koji su u nevolji. Hrvatski naziv korizma dolazi od latinskoga korijena «quadragesima», što znači četrdesetdnevnica.

SMISAO KORIZMENOG ODRICANJA

1. ZAŠTO SE ODRIČEMO?

Kao i obično, pitanje ‘Zašto?’ traži dva odgovora. Naime, kada čovjeka pitamo ‘zašto nešto radi’, on treba odgovoriti dvije stvari. Prvo, mora objasniti što ga motivira da to radi. Drugo, mora objasniti što želi postići time što radi. Dakako da motiv i cilj nikada nisu odjeljeni, ali isto tako nisu niti istovjetni.
Savršeni motiv odricanja treba biti ljubav. Najrazličitiji motivi mogu čovjeka navesti na odricanje. Neki motivi su savršeniji, drugi su manje savršeni ili čak opaki. U kršćanstvu ljubav je najviša krepost, i jedino ono odricanje koje je motivirano ljubavlju jest savršeno odricanje. S druge strane, osim ljubavi, motiv odricanju može biti i potpuno kriv. Npr. netko se može odricati zato što mrzi pa svojim odricanjem želi drugome naškoditi. Takodjer, čovjek se može nečega odreći samo zato što je zavidan, pa odricanjem od nečega želi drugu osobu povrijediti. Ova dva motiva vodila bi potpunom izopačenju kršćankog pojma odricanja.

Tri primjera:

(1) Supruga ne podnosi što suprug gleda utakmice na televizoru. Ako se ona odrekne gledanja televizora kroz korizmu (što je samo po sebi dobro), ali u stvari na taj način samo želi doći u poziciju da suprugu može prigovarati, onda je motiv odricanja potpuno kriv. Ovakvo odricanje nema veze s ‘kršćanskim odricanjem’ makar ga radio katolik, i makar ga radio u korizmi.

(2) Crkva sugerira da bi se vjernici tijekom korizme trebali odricati nečega. Pa ipak, ako bi motiv odricanju bio isključivo taj što Crkva to sugerira (ili čak zahtjeva), onda to ne bi bio baš najsavršeniji motiv. Poslušnost crkvenim zapovijedima je dobra, ali čovjek može i bolje od toga.

(3) Suprug i supruga odluče kroz korizmu subotom ne ići u shopping, s time da će to isto vrijeme izričito posvetiti boravku s djecom za koju inače ne nalaze vremena. Ovdje je motiv potpuno ispravan – ljubav prema bližnjemu (djeci). Dakle, od tri primjera, prvi je potpuno krivi. Drugi nije loš, ali samo treći je zaista ispravan u kršćanskom smislu.
Pravi cilj odricanja treba biti druga osoba – ‘moj bližnji.’ Ljubav, ukoliko postoji, mora biti usmjerena prema nečemu ili nekome. Svaki čovjek koji kaže ‘ja ljubim’ svakako je u stanju reći i ‘što ljubi.’ U tome smislu, nije dovoljno reći samo ‘motiv mojem odricanju je ljubav.’ Time još nije puno rečeno. Cijelovita rečenica mora glasiti: ‘motiv mojem odricanju je ljubav prema… (nekome/nečemu).’
Velika je razlika izmedju čovjeka koji se odriče slatkiša kroz korizmu zato da bi smršavio, i čovjeka koji se odriče slatkiša zato jer želi te iste slatkiše pokloniti nekom djetetu. U oba slučaja, motiv je ljubav. U prvom slučaju radi se o sebeljublju, a to je u kršćanskom kontekstu potpuna perverzija odricanja. U drugom slučaju radi se o ljubavi prema bližnjemu, a to je ono na što nas Krist poziva.

2. ODRICANJE OD VLASTITOG DOBRA jest jedino ispravno odricanje. Stotinu puta se može čuti: ‘kroz korizmu se odričem psovanja,’ ili ‘kroz korizmu se neću opijati,’ ili ‘kroz korizmu neću griješiti bludno’ itd. U kršćanskom smislu, ovakva ‘odricanja’ su apsurdi, jer se radi o zlu koje ionako nikada ne bi trebalo činiti i to spada među temeljne dužnosti na koje nas savjest poziva. Dakle, predmet odricanja nikako ne može biti neki vlastiti porok ili neko unaprijed isplanirano zlo. Istina, dobro je kroz korizmu se vježbati u izbjegavanju osobnih poroka, ali to nikako ne može biti shvaćeno kao ‘odricanje.’ Predmet odricanja može biti jedino i isključivo neko osobno dobro, a samo odricanje mora biti slobodno i bez prisile.

3. PLODOVE ODRICANJA TREBA DAROVATI DRUGOME. Maloprije je rečeno da je u kršćanskom smislu ‘odricanje od osobnog dobra’ jedino koje je prihvatljivo. Drugim riječima, ako sam se odrekao ‘osobnog dobra,’ onda je pitanje što ću s njime učiniti. Ako osobno dobro ne ‘trošim’ na sebe (odrekao sam ga se), što ću s njime učiniti? Ovdje naše kršćanstvo dolazi posebno do izražaja – plodove ću dati drugome. Ako plodove odricanja nisam dao drugome, moje odricanje je vrlo sebeljubno i nekršćansko.

Primjeri:
1) Ako se pušač kroz korizmu odrekao cigareta, onda su tu dvije vrste plodova u pitanju. S jedne strane, tu je osobna patnja koja nastaje radi nepušenja – to je ‘plod odricanja’ koji nije opipljiv. Tu patnju čovjek treba prikazati Bogu po nekoj nakani, inače ona postaje besmislena. S druge strane, nepušenjem čovjek uštedi i određeni novac. Ako će taj novac nakon korizme opet potrošiti na samoga sebe, onda to odricanje opet nije imalo smisla. Taj novac treba biti darovan drugome koji je u potrebi. 2) Ako se čovjek tijekom korizme odrekao gledanja televizora, onda će plod toga odricanja biti određeno ‘slobodno vrijeme.’ Ako bi čovjek to slobodno vrijeme trošio na sebe (npr. surfanje internetom), takvo odricanje bi bilo besmisleno. Naprotiv, taj plod odricanja (slobodno vrijeme), treba biti darovano drugome – bilo vlastitoj obitelji i boravku sa supružnikom i djecom, ili nekoj karitativnoj aktivnost…

4. OBEĆAO SAM ODREĆI SE, A NISAM USPIO. Često puta precjenimo vlastite snage, pa se u korizmi odrečemo nečega što na kraju ne uspijemo ostvariti. Važno je znati da time nismo počinili grijeh. Odricanje je dobro i pozitivno, no ono nije ničija dužnost ili obaveza. U tome i jest veličina odricanja – činim ga potpuno slobodno i neobvezno, iz ljubavi prema bližnjemu. Dakle, bolje je ako uspijem ostvariti što sam obećao. No, ako ne uspijem, to nije grijeh, ali jest manjkavost moje odluke.

5. KRATKI VODIČ U ODRICANJU
1) Trebam točno definirati koji je cilj moga odricanja
2) Trebam točno definirati čega ću se odreći da bi u konkretnom slučaju pomogao
3) Trebam plodove odricanja prikazati

6. ZAKLJUČAK
Kada razumom vidim neki cilj gdje svojim odricanjem mogu pomoći, onda trebam točno definirati čega ću se odreći, i plodove svoga odricanja stvarno i darovati drugome. Ako bilo koji od ovih elemenata nedostaje, moje odricanje može postati besmisleno, ili nesavršeno, ili čak može prerasti u potpuno zastranjenje. Naprotiv, odricanje od vlastitog dobra iz ljubavi prema bližnjemu postaje izvor blagoslova za obojicu – onoga koji se odriče, i onoga za koga se netko odriče. Ne treba sumnjati da je takvo odricanje Bogu drago i da ga rado prima.

Izvor: HKM Feauenfeld