Ljudska spolnost u Božjem planu (1) – Don Damir Stojić o teologiji tijela

Zašto je grijeh spavati s djevojkom prije braka
 

Kad mi svećenici započinjemo govoriti o teologiji tijela, često čujemo prigovor: "Što će ovaj nama govoriti o našim mladenačkim problemima ili o braku?" I donekle imate čak i pravo. Ali po uzoru na Ivana Pavla II., koji već na prvoj stranici svoje knjige Ljubav i odgovornost (Verbum, 2009) razlaže zašto je to moguće, vjerujem da i ja imam pravo govoriti o tome zato što mislim da je ljubav najvažniji dio braka, a biti svećenik uistinu znači da moraš stvarno imati ljubavi jer nas upravo ona veže. Kao što ljubav vuče mladića prema djevojci, tako je i mene ljubav prema Bogu prožimala do kosti i vukla da postanem svećenik.
Kao studentski kapelan radim najčešće sa studentima i kad mi dođu na razgovor, postavljaju konkretna pitanja kao na primjer: "Velečasni, zašto je grijeh spavati s curom prije braka?" Ili su tu pitanja o samozadovoljavanju, o abortusu, o umjetnoj oplodnji, a vi koji ste u braku dolazite s pitanjima tipa: Moj sin je šesnaestogodišnjak i…, ili: Moja žena…, ili: Imam problema s mužem, nešto je ishlapilo u našem braku… itd.
I najčešće mi svećenici, ponekad i u frustraciji, nastojimo dati neke odgovore. Prije sedam godina, tek kad sam počeo raditi kao mladi svećenik, na takva sam pitanja samo suho odgovarao: Zato što Crkva tako govori! No, to nije dovoljno. Istina je, Crkva govori o mnogim stvarima, ali moramo objasniti zašto tako govori.
 

Kako je nastala teologija tijela

 

Ivan Pavao II. – još dok je bio mladi svećenik Karol Wojtyla, a ujedno i studentski kapelan – shvatio je da na bogosloviji nije bio dovoljno pripremljen za odgovaranje na goruća pitanja studenata o onome što im je bilo najvažnije – o odnosu između djevojke i momka: Velečasni, zašto mi se javljaju leptirići u trbuhu kad neka cura prođe pokraj mene? Zašto mi se dlanovi oznoje kad mi priđe? Zašto mi se koljena tresu dok stojim iza nje u redu u menzi? Zašto me je ona ostavila? Zašto me to toliko boli? I on se počeo pitati: Bože, kako si nas to stvorio? Bože, čemu to? Zar ne bi li bilo lakše da smo stvoreni kao biljke ili kao životinje? Jesu li osjećaji koji se pojave u takvom trenutku od tebe? Zašto ljubav prouzrokuje toliko radosti, ali i toliko boli? U jednom trenutku u svom je dnevniku zapisao: "Bože, ili si demagog, ili imaš neki plan za nas!"

 

I zato se 1948./1949. godinu počeo baviti ovim pitanjima tako što je dubinski krenuo proučavati Bibliju i molio da spozna kako mladima treba odgovarati na njih. Jer kad mu je neki student došao i rekao da mu je frka, savjetovao ga je: "Otuširaj se u hladnoj vodi!", ili: "Bavi se nekim sportom!" Ali uvidio je da to nije potpuno zadovoljavajući odgovor i da mora postojati nešto drugo, jer radi se o najhitnijoj stvari u našem životu – o našoj tjelesnosti.

 

I tako je Karol Wojtyla došao do teologije tijela. A radi se o vrlo zanimljivoj priči. Naime, kao rezultat svojih istraživanja on je 1958. godine izdao već spomenutu knjigu Ljubav i odgovornost u kojoj se mogu naći začeci onoga što će kasnije postati teologijom tijela. I dalje je uporno proučavao tu temu u šezdesetima i sedamdesetima dok je još bio biskup, pa i kad je postao nadbiskup Krakowa. I što se dogodilo? Upravo kad je 1978. godine završavao svoju novu knjigu u rukopisu naslovljenu Muško i žensko stvori ih dobio je poziv da dođe u Rim jer je preminuo papa Pavao VI. Otišao je na konklavu na kojoj je izabran Ivan Pavao I., a potom se vratio u Krakow. Tridesetak dana kasnije preminuo je papa Ivan Pavao I. Vratio se ponovo u Vatikan da bi sudjelovao u novoj konklavi. Zanimljivo je da je na drugu konklavu ponio pet primjeraka rukopisa svoje knjige i podijelio ih kardinalima da je pročitaju i daju svoje primjedbe, prije nego li je preda u tiskaru. Nije ni slutio da će ga izabrati za papu.

 

Nakon ustoličenja, on želi izdati knjigu, ali biskupi savjetnici upozoravaju ga kako ni jedan papa u povijesti nije izdao svoju knjigu. I on ih je poslušao, ali mu je pala na pamet druga ideja. Vjerojatno je razmišljao: Pa nisam uzalud pisao knjigu o tako značajnoj temi kao što je ljudska spolnost u Božjem planu, a knjiga je debela. I što je napravio?

Od 5. rujna 1979. godine počeo je tijekom generalne audijencije srijedom čitati svoju knjigu u obliku nagovora u trajanju od deset minuta. I trebalo mu je pet godina da cijelu knjigu pročita cijelom svijetu. Uz povremene prekide tijekom Svete godine Otkupljenja 1983. godine, čitanje knjige završeno je u studenom 1984. Bio je prvi papa koji se nadovezivao na prošle kateheze i možete zamisliti kako je to bilo komplicirano pratiti preko pet godina. Knjiga ima 135 kateheza, ali ih je on pročitao 129, jer je smatrao da čitanje šest kateheza gdje se razlaže biblijska erotika previše intimna da bi se javno čitala. On u tih šest kateheza govori o erotici komentirajući Pjesmu nad pjesmama. Bio je uvjeren da je erotika kršćanski pojam i da je treba vratiti u kršćanstvo. I taj cijeli korpus kateheza nazvao je: Teologija tijela. Sam je skovao taj termin.

 

Za teologiju tijela prvi sam put čuo 2000. godine kad sam bio u Rimu na pripremi za polaganje vječnih zavjeta. Prolazeći glavnom ulicom Via Conciliazione koja vodi do Vatikana, u knjižari Pauline, gdje drže knjige na engleskom, ugledao sam knjigu pod naslovom Teologija tijela. Prvo sam se zapitao kako neki autor može spojiti te dvije riječi – teologija i tijelo? Riječ teologija obično povezujemo s riječima kao što su Isus Krist, crkva, vjera…, a riječ tijelo povezujemo s drugim stvarima, pa i onima od kojih se ponekad možemo zacrvenjeti.

Ivan Pavao II. bio je uvjeren da nikakve druge riječi prirodno ne bi išle tako dobro zajedno kao teologija s tijelom, odnosno tijelo s teologijom. Što zapravo znači taj termin? Theosna grčkom znači Bog, a logos riječ. Obje spojene zajedno znače nauk o Bogu. I kad se teologija spoji s tijelom dobivamo izraz teologija tijela. Ivan Pavao II. nadalje objašnjava ovako: "budući da je Bog stvorio čovjeka, muško i žensko, na svoju sliku i priliku, znači da svaka osoba nešto otkriva o Bogu – o teologiji." Drugim riječima, svaka je osoba živa teologija, jedna Božja objava. To što su muško i žensko slika je Božja, a Ivan Pavao II. u tumačenju ide korak dalje, što je ujedno i novina, smatrajući kad se muško i žensko spoje, da je to još uvjerljivija slika Božja, zapravo slika Presvetog Trojstva. I zato smo mi živa teologija. Mi otkrivamo nešto o Božjem otajstvu.

 

Tko sam ja?

Ivan Pavao II. nadalje razlaže da prvo moramo odgovoriti na pitanje: "Tko sam ja?" ali u smislu egzistencijalne spoznaje, tj.: Što je Bog naumio kad me je ovako stvorio rekavši u trenutku začeća: 'Neka bude!'?
Zatim, moramo odgovoriti na pitanje: Kamo odlazim, jer najgore je kad čovjek ne zna kamo odlazi? To često vidim u svom uredu. Kad studenti padnu neku godinu drugi ili treći put, izgubljeni su. A kad čovjek u takvim trenucima ne zna kamo odlazi, vrlo lako padne u neki porok: Baš me briga. Za mene ionako ne postoji bolje sutra. Nije važno znati raspored dužnosti za sutradan ili idući tjedan, nego: Kamo odlaziš u životu? To su dva egzistencijalna životna pitanja. Ako ne znamo odgovor na prvo i na drugo pitanje, ovaj sadašnji trenutak besmislen je. I zato i naše društvo pada u hedonizam. I zato si mladi oduzimaju živote…
Da bi dobio odgovor na prvo pitanje Ivan Pavao II. dohvatio se Biblije, počeo čitati i moliti. I naišao je na ovaj redak u Bibliji: "Pristupe mu tada farizeji pa, da ga iskušaju, kažu: 'Je li dopušteno otpustiti ženu s kojega god razloga?'" (Mt 19,3) Dakle, farizeje zanima konkretno pitanje sada: Je li meni dopušteno sada otpustiti svoju ženu? I oni su očekivali odgovor da ili ne. A Isus ih pita: Što vam zakon kaže? Pa Mojsije nam je dopustio. Onda Isus kaže: "Zbog tvrdoće srca vašega dopusti vam je Mojsije otpustiti žene, ali od početka ne bijaše tako." Karol Wojtyla zaustavio se na tim riječima: "Od početka ne bijaše tako." Zašto je to bitno?
U ovom suvremenom društvu nekad uđemo u kolotečinu i neke stvari postanu nam normalne. Recimo, za nekoliko godina bit će ludost javno izjaviti: Homoseksualci se ne smiju vjenčati, čak ćete ga gledati kao nekog fanatika, konzervativca i primitivca. I mi se naviknemo na to stanje. Kad je bila rasprava o spolnom odgoju, mediji su se već raspisali kako nije dobro mladiću reći da se ne samozadovoljava. Dakle, neke se stvari uzimaju zdravo za gotovo.
I kad je Isus rekao: "Na početku ne bijaše tako", grčka riječ početak ne označava kronološki početak nego početak onako kako ga je Bog zamislio kad je stvarao nešto.
Da malo povijesno objasnim. U antičkim vremenima Rimljanin ili Grk mogao je ubiti svoju ženu bez ikakva razloga – ako mu se više nije sviđala, ako mu je smrdjelo iz njezinih usta… – jer nije postojao zakon protiv takva čina. Židovi su bili malo napredniji. I Židov je mogao otpustiti svoju ženu bez razloga, ali joj je morao dati pismenu otpusnicu. Kako je došlo do toga?
Kad su Židovi izišli iz Egipta, Mojsije je vodio narod i oni su počeli mrmljati Mojsiju: Daj Mojsije, nije valjda Jahve stvarno mislio da budemo samo s jednom ženom? Onda im je Mojsije dopustio otpustiti žene, što je zapravo nepravedan zakon. I tijekom 2.000 godina do Isusa oni su ga u navici provodili, zaboravljajući kako je bilo u početku, kako je Bog zamislio stvari. I što Isus radi? On vraća sve do Božjeg nauma.
Iščitavajući prvu stranicu Postanka o stvaranju Adama i Eve, Karol Wojtyla uočava tri stvari u svakom čovjeku koje vrijede za svaku osobu: mušku i žensku, za Kineza, za Hrvata… Amerikanca, crnca… Ovo je istina onakva kakva jest.

Prva istina

U izvještaju o stvaranju on je primijetio da je svaka osoba jedinstvena. Ali, sada će svatko pomisliti: "Ma znam da sam jedinstven(a)!" Ali, nikad neću zaboraviti jedno jutro, bilo mi je 16 godina. Ja doručkujem, a moja me majka gleda i kaže: Sine, ustani! Ja ustanem, ona me gleda i onako u polušali veli: Sine, pa ti više nećeš rasti. Ostat ćeš nizak! Naime, moji su iz Hercegovine i svi su visoki. I što se događa? Nesvjesno, moja mama, premda je uistinu bila svetica, izgovorila je riječi koje su bile napad na moju jedinstvenost. Ja se danas mogu šaliti na svoj račun, ali tada mi ta spoznaja nije bila laka. I kad me netko proziva zbog niskog rasta, odgovaram mu: "Bog me je stvorio na svoju sliku i priliku."
Ali zašto ovo govorim? Ne biste vjerovali, u svom uredu nisam još susreo studenticu koja je potpuno zadovoljna svojim izgledom. Izgubili smo tu jedinstvenost tijela. Nemamo oči da prepoznamo svoju jedinstvenost. U trenutku začeća, Bog je rekao: I neka bude i bit će ovakav! Na kraju krajeva, tko sam da ja da patim i jadikujem da sam prenizak? Glupost!
I znate kako znamo da smo izgubili svoj osjećaj za svoju jedinstvenost. Dođite među srednjoškolce. Oni osjećaju da su samo brojka i da su izgubili svoju jedinstvenost i onda rade gluposti kako bi je ponovno stekli. Buše si lice ovdje, pa ondje, stavljaju rinčice. To je vapaj: Pogledaj me ja sam jedinstveno biće!

Iz toga proizlazi: Ako si ti jedinstven(a), onda je jedinstvena i tvoja žena ili tvoj muž! Nigdje nema takve osobe i to je velika istina. Ne samo da smo mi jedinstveni, nego su i biljke jedinstvene. Divimo se prekrasnim ružama, životinjama… Ali postoji razlika između biljke, životinje i čovjeka. Kad proučavamo stvaranje u smislu teološkog izričaja, kad je Bog stvarao ovo drvo rekao je: "Neka bude! I bi tako. I vidje Bog da je dobro…" I tako redom. Ali šesti dan kad je stvarao čovjeka, vrlo važan podatak jest to da mu je u nosnice udahnuo dah života, Božji dah. Toga nema ni u biljke ni u životinje. I zato, koliko god je neka životinja bila jedinstvena, golema je razlika između, recimo, krave i čovjeka. Koja razlika? U onom Božjem dahu (hebrejski ruah).
 

Druga istina
 

Osim što smo jedinstveni, mi smo i sveti i stvoreni na sliku Božju. I što god mislim za sebe, mislim i za svoju ženu, ili muža i drugu osobu. Bitno je to usvojiti. Zašto? Studenti odmah živnu: "O, ja sam jedinstven, svet!" a ja odmah dodam: "Nemoj zaboraviti da je i onaj pokraj tebe takav!" Jer mi to zaboravljamo za ostale. Kako bi se život preobrazio i kako bi se brak preobrazio kad bismo promatrali svoju jedinstvenost i svetost drugim očima?
 

Treća istina

Jako zanimljivo kad je Bog stvorio Adama bez Eve bio je u Edenu i bilo mu je super i Bog mu je rekao: "Gospodari!" I Adam je imenovao životinje. U Židova je to znak za gospodarenje. Tkogod je u prilici nadjenuti ime, taj gospodari. Ali Adamu nešto nedostaje. I onda Jahve pusti dug san na Adama! To nije slučajno, jer ono što će sada Bog napraviti, Adam ne može ni u snu zamisliti. Izvlači rebro iz Adamova boka i oblikuje ženu. Što se tiče tog rebra, taj detalj se muškarcima jako sviđa.
Kad vjenčavam parove, pitam ih uvijek koje čitanje žele. Muškarci uvijek biraju to čitanje izKnjige postanka: Neka ona zna odakle je! Zašto rebro? Ponavljam to je teološki govor. Kad čitate Knjigu postanka, ne tražite znanstvene odgovore, nego tražite teološke istine. To rebro jako je bitno. Aramejska riječ cela ima više značenja. Zašto rebro? Židovska anatomija bila je vrlo primitivna. Njima je bilo zabranjeno vršiti obdukciju kad je netko umro. Nisu smjeli dirati i istraživati nutrinu mrtvaca jer bi ih to onečistilo. Nego kad je netko živ, osjećali su u predjelu prsa da nešto kuca. A mrtvacu ništa ne kuca, pa su logičkim putem zaključili da je ono što kuca jako bitno, ako prestane kucati, gotovi smo. Ali su osjetili nešto oko onoga što kuca. Bila su to rebra. Židovi nisu poznavali unutarnje organe. Ali oni su osjećali da je predio srca središte čovjeka da je to nešto Božje, pa su logički razmišljali da bez toga nema života. Riječ cela znači – polovica i život. I kad je Adam pogledao Evu, izrekao je najljepše riječi koje su ikad izrečene ženi: "Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!" (Post 2,23) Kad biblijski pisac kaže da je Bog oblikovao ženu od rebra, to znači da je žena čuvarica života i bez nje nema života. I ona upotpunjuje cjelinu.
Usto valja primijetiti da i sam jezik izvornika naglašava kako su muško i žensko jedno, tj. kako je žena kost muževih kostiju, meso njegova mesa. U izvorniku, naime, stoji išah za ženu, a iš za čovjeka / muškarca. Drugim riječima smjeli bismo – kad bi hrvatski jezik to dopuštao – prevesti Post 2,23b i ovako: Ženom neka se zove, od ženca kad je uzeta; ili Čovjekicom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta! Što se mene tiče, to je prva emancipacija žena. Nažalost, naše feminističke udruge upravo time mašu: Pogledajte što vaša Crkva govori o vama! Nažalost, one ne znaju aramejski!Na tom se susretu Ivan Pavao II. jako puno zadržava. "A bijahu oboje goli – čovjek i njegova žena – ali ne osjećahu stida" (Post 2, 25). Što se događa u tom susretu Adama koji je gol i Eve koja je gola? Adam se prije Eve, gledajući životinje, biljke, stvoreni svijet, pita: "Jahve što si napravio?" On nije nalazio svoj smisao. Nakon što je ugledao Evu, onda je pogledao sebe i rekao: "Ahaa!"
I tu se krije ta treća istina – da jedinstvenost i svetost imaju smisao. Tvoj život ima smisao! Ivan Pavao II. to je nazvao bračnim značenjem tijela. Muško tijelo ima značenje, žensko tijelo ima značenje i muž pronalazi svoje značenje, preko žene, a žena preko muža. Eva pronalazi svoj smisao pomoću Adama, a to je bitno.
Nad ovim istinama koje proizlaze iz Riječi Božje treba se moliti, treba ih razmatrati i srcem usvojiti, tako da – kad god otvoriš oči i kad gledaš sebe i druge, posebice svog muža, svoju ženu itd. – uvidiš da je svaka osoba jedinstvena, sveta i da ima smisao. Iz toga proizlazi da ja ne smijem povrijediti tu osobu, ne smijem psovati tu osobu, ne smijem potkradati tu osobu…
Teologija tijela puno je šira nego brak. Jer radi se o svim odnosima. Kad bismo mi to usvojili, kaže Karol Wojtyla, svaka bi osoba imala nepovredivo dostojanstvo.

Kamo odlazimo?

Kamo odlazimo? Tipičan odgovor iz Katekizma: "Idemo u nebo!" Ali želim malo progovoriti o nebu. Jeste li se ikad pitali što ćemo raditi u nebu i čime se Bog bavi u nebu?
To je mjesto u kojem nitko od nas nije bio, ali naša sveta Crkva po objavi vjeruje u postojanje neba.
Kad pitam svog šestogodišnjeg nećaka Filipa u Kanadi što je nebo, on kojega su časne dobro potkovale u katoličkom vrtiću, tumačeći kako je nebo najbolje, jer tamo čovjek uživa, kaže: "To ono je mjesto gdje ću se stalno voziti odostraga na kamionu za odvoz smeća!!!" Zašto? Jer Filip voli kamione za smeće i to je za njega poimanje sreće. Kad on začuje dolazak kamiona za odvoz smeća u svojoj ulici, istrči na ulicu i moli vozača da stane odostraga i malo se provoza. I tako je radostan i uzbuđen… Filip je zapravo izrekao veliku teološku istinu: Uživat ćemo!
Čitajući mistike, naš sveti Ivan Bosco sanjao je dječaka u bijeloj haljini i pita ga: "Kamo ćeš ti?", a on mu odgovori: "Vraćam se u nebo!" "Daj mi pokaži nebo, da mogu pričati u oratoriju o nebu!" "Ne, nije moguće, don Bosco. Ti si živa osoba i kad bi tvoje ljudske oči pogledale u nebo, ti bi umro na licu mjesta." Ali don Bosco je navalio da vidi i mali kaže stojeći na nekoj visoravni: "Dobro! Gledaj jako daleko i vidjet ćeš da će se pojaviti sićušan tračak nebeskog svjetla!" Don Bosco gleda, gleda i najedanput se probudi iz sna silno urlajući. Toga je časa oslijepio na desno oko! To mu se dogodilo pred kraj života. Također je sanjao da se nalazi pred vratima pakla, te da se rukama prislonio na njih. I opet se probudio urlajući jer mu je sva koža izgorjela na desnoj ruci!
Zašto ovo govorim? Svi mi nekamo odlazimo. Ali bit je da sada vježbamo i oblikujemo se za taj budući odlazak. Toliko smo uronjeni u svakodnevne poslove da nam je teško razmišljati o kraljevstvu nebeskom, ali moramo.
Kad mi je bilo 19 godina i kad sam razmišljao o svećeničkom pozivu, a nisam bio još posve siguran, otišao sam u kartuzijanski samostan koji je bio nedaleko naše kuće u Kanadi. Tamo sam našao jednog starog redovnika i svaki put kad sam došao k njemu na razgovor, on mi spomene izreku na latinskom: "Memento mori."
Pitam ga što ona znači, a on će: "Sjeti se da ćeš umrijeti!" A ja u proljeću života, pa pomislim u sebi: "Što mi sad spominješ smrt?" I pita me: "Što ćeš raditi kad završi ovaj tjedan?" "Pa idem na ljetovanje." A on: "I zatim?" "Pa valjda ću se upisati za svećenika." "I onda?" "U novicijat, bogosloviju, pa na teologiju." "I onda?" "Pa mislim da ću se zarediti za svećenika,… pa mislim da ću djelovati u Hrvatskoj jer tamo postoje salezijanske zajednice u Splitu i Zagrebu." "A što ćeš raditi kao svećenik?" "Pa ne znam. Možda ću biti profesor, kapelan, možda ću djelovati kao župnik…" "A jesi li razmišljao o starim danima?" "Pa… ne. Ali znam da stari svećenici ispovijedaju." "Baš tako. I što nakon toga?" I tako me je naveo da razmišljam o smrti. "Pa onda ću umrijeti." "I što onda?" Kad čovjek dođe do toga pitanja, dva su odgovora moguća: nebo i pakao. Tako je njegovo zadnje pitanje glasilo: "Što biraš, nebo ili pakao?" "Nebo." "Onda sada živi dostojno neba ovdje na zemlji."

nastavak slijedi uskoro 🙂

Don Damir Stojić