Drndati se u autobusu skoro 12 sati, doći u Dubrovnik prvi puta u životu i pokisnuti, ne uspjeti se osušiti, pokisnuti opet, biti cijeli dan mokrih usaftanih nogu, mokre kose zbog poderane kapuljače na kabanici, promrznuti i biti sretna…
Biti sretna ne unatoč kiši, nego biti sretna zbog kiše koja nas je još jednom podsjetila na to koliko smo jaki kada smo zajedno. U trenutku euharistije, kada smo te snage postali svjesni, kiša se, kao i na mnogim susretima do sada, povukla i ustupila mjesto suncu… Taj prizor kao da je govorio: „Ne boj se, i kada kisneš, i kada šljapkaš, i kada ti je hladno i kada bi od muke najradije skočila u najveću lokvu, Ja sam tu. Možda me ne vidiš od oblaka koji su se trenutno navukli na tvoje nebo, ali tu sam. Čuvam te, grijem te i nosim te preko vode…“
To je moj Bog – On je u kiši i u suncu, On je u dubrovačkom moru i na Zidinama, u gostoprimstvu stanovnika Osojnika, u glazbi onih koji su svirali, u pjesmi onih koji su pjevali, na fotografijama onih koji su fotografirali; u Miletovom je hrkanju, u Safićevim forama, u Jozi i u Rambu…
Po Njemu neka drugi prepoznaju da smo bili u Dubrovniku… Ne po zajedničkim majicama, jer njih ćemo prerasti prije ili kasnije. Ni po narukvicama koje smo dobili, jer će se poruka s njih s vremenom isprati… Po Njemu neka nas prepoznaju, a po nama onda neka prepoznaju Njega…
Nikolina Mesić
Sisak
