Ona je posebno opisana u Djelima apostolskim. Iznesimo njezine bitne oznake: – apostoli su svjedoci uskrsnulog Gospodina u snazi Duha (usp. Dj 1,4-8; 2,14-36) – na njihov svjedočki navještaj brojni ljudi se obraćaju i daju krstiti (usp. Dj 2,37-41) – prihvaćajući Krista ulaze u zajednicu Crkve i duboko žive njezino zajedništvo (usp. Dj 2,42-47; 4,32-35) – prihvativši Krista oni dalje naviještaju njega uskrsnuloga i Radosnu vijest; to se posebno vidi kod obraćenja Pavlova (usp. Dj 9,1-3; 13-28) Pavlove poslanice nam zorno pokazuju njegovu apostolsku revnost: – apostole pri evangelizaciji prate znakovi: npr. ozdravljenje uzetoga na vratima Hrama na riječ Petrovu (Dj 3), čudesni znakovi preko ruku Pavla i Barnabe (usp. Dj 14,3; 5,12-14) Dakle, Rana crkva u svojoj evangelizaciji: – svjedočki naviješta raspetog i uskrsnulog Gospodina (usp. Petar, Pavao) – to se ostvaruje u zajednici i kroz život zajednice Pogled na evangelizaciju kroz povijest Crkve Da bismo bolje uočili zahtjeve nove evangelizacije iznesimo bitne etape evangelizacije kroz povijest Crkve. – Crkva uvijek živi Evanđelje i trajno ga naviješta ljudima da bi se opredijelili za Krista. Ona kerigmatski naviješta ljudima Krista i katehizira one koji su se već opredijelili za njega. – U prvim stoljećima Crkva posebno zahtjevno vrši kerigmatski navještaj preko katekumenata: kandidati za krštenje kroz živo svjedočanstvo crkvene zajednice susreću se s Gospodinom i po vjeri i krštenju opredjeljuju se za Krista. – Kada je kršćanstvo, poslije Konstantinova edikta i kasnije, dobilo slobodu i na svoj način proželo javni život, katekumenat postupno gubi svoju prvotnu zahtjevnost. Krštenje se naime dijeli u dječjoj sobi, a obitelj, Crkva i društveni ambijent na svoj način pomažu kršteniku da u odrasloj dobi prihvati kršćanstvo i Krista osobnim opredjeljenjem. – U srednjem vijeku katekumenat je još manje djelotvoran na planu osobnog opredjeljenja. On sve više postaje vanjska formalnost. – To se još više očituje u novom vijeku i modernom vremenu kada je društveni život odijeljen i otuđen od Crkve. Tako su mnogi kršteni kao djeca, ali jer nije bilo djelotvornog katekumenata, oni nisu naknadno prihvatili svoje krštenje i nisu se opredijelili za Krista. Pretpostavljalo se je naime da su prihvatili krštenje time što su katehizirani. No, suvremeni događaji i očitovanje takvog kršćanstva pokazuje da mnogi od njih nisu prihvatili Isusa Krista, da nisu evangelizirani, te da je potrebna njihova evangelizacija. Kada je papa Ivan Pavao II. upotrijebio izraz "nova evangelizacija", pred očima je imao dvije stvarnosti: naviještanje Evanđelja onima koji ga još uopće nisu upoznali niti prihvatili, kao i onima koji su već kršteni, ali svoje krštenje ne žive u punini. a) Pavao VI. i Ivan Pavao II. jasno su isticali da misijsko poslanje Crkve obuhvaća sve ljude (RM 3; EN 49), prema Isusovim riječima poslanja svim narodima (usp. Mt 28,19-20). Pavao VI. ističe da je u svakoj novoj etapi povijesti Crkva mučena mišlju kako navijestiti Isusa Krista, koga poslati kao evangelizatora, kako govoriti tim ljudima da čuju navještaj evanđelja (EN 22). Potrebno je stoga dobro poznavati ambijent modernog svijeta i Crkve u suvremenom društvu za sadašnje evangeliziranje. b) Međutim, Crkva treba naviještati Evanđelje i onima koji su kršteni, a ne žive svoje krštenje (EN 56; usp. 52). Oni naime nisu susreli Krista niti su se za njega opredijelili, te ne žive s njim niti u njemu rastu. Na to je upućivao i Ivan Pavao II. govoreći o djeci koja su primila krštenje u ranoj dobi, ali nisu primila nikakvu inicijaciju u vjeri, nisu osobno i izričito susrela Krista. Ima i krštene mladeži koja nije posve predala svoj život Isusu. I njima je potreban prvi navještaj vjere kroz katahezu, tj. prva evangelizacija (CT 19,2; usp. 44). c) Na šestom simpoziju europskih biskupa (god. 1985) istaknuo je kard. G. Danneels da se evangelizacija u Europi mora sve više baviti odsutnošću Boga. I u krajevima koji su ostali jako kršćanski, i u srcu svakog vjernika, ateizam, teorijski ili praktični, ostavlja svoj pečat. Činjenice su naime očigledne: – ima veliki broj krštenih koji u svom životu ne vrše ni vanjske zahtjeve kršćanskog života (npr. nedjeljna misa) – brojni krštenici ne žive sakramentalni život – njihov cjelokupni život nije prožet kršćanskim načelima – mnogi nečujno otpadaju od Crkve. I, kako ističe H. Miihlen, to se događa „bezbolno“. Znači da kršćanstvo nije zahvatilo njihovo srce, te ih to ne kida i ne boli. d) Ivan Pavao II. zgodno je sažeo bit nove evangelizacije riječima: "Gledajte u budućnost s obvezom nove evangelizacije, koja je nova u svojem žaru, nova u svojim metodama i nova u svojim izražajima" (Haiti, 1983). Od tada veoma često u raznim prigodama govorio je o novoj evangelizaciji, bilo da se obraća čitavoj Crkvi, biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, obiteljima, mladeži, svim vjernim kršćanima, pa i ostalim kršćanskim zajednicama. Značajno je kako Ivan Pavao II. govorio o novoj evangelizaciji u apostolskoj pobudnici Christifideles laici: "Nova evangelizacija ide za oblikovanjem zrelih kršćanskih zajednica u kojima vjera oslobađa i ostvaruje sav svoj izvorni smisao osobnog pristajanja uz Krista i uz njegovo Evanđelje, susreta i sakramentalnog zajedništva s njime, života u djelotvornoj ljubavi i u služenju" (CL 34). Vjernici laici imaju aktivnu i odgovornu ulogu u sudjelovanju u životu zajednice i po svojem nezamjenjivom svjedočenju, kao i u zanosu i misionarskom djelovanju prema onima koji još ne vjeruju ili više ne žive vjeru primljenu krštenjem (usp. CL 34). U enciklici Redemptoris Missio (RM) Ivan Pavao II. posebno govori o "novoj evangelizaciji" ili "ponovnoj evangelizaciji" na prostorima starog kršćanstva, a katkada i mlađih Crkava, gdje su čitave grupe krštenih izgubile živi smisao vjere ili se više ne smatraju članovima Crkve i žive udaljeni od Krista i evanđelja (RM 33,4). Ivan Pavao II. jasno razlikuje novu evangelizaciju i opće misije, te potiče na jedno i drugo. e) Nova evangelizacija ide za tim da već krštenima omogući susret s Isusom Kristom i da pomogne pri opredjeljenju za Krista i u životu s Kristom. Tu imamo nekoliko susljednih koraka, kao i kod Isusove evangelizacije i evangelizacije Rane crkve: – svjedočki navještaj Isusa Krista – po zajednici Crkve – poziv na obraćenje i krštenje – susret s Isusom Kristom – opredjeljenje za Isusa Krista – život s Kristom Nastavlja se… Pridruži se Vjeri i rasti u Duhu! fra Josip Marcelić
