Zima u maskama. Proljeće s mirisom cvijeća. Korizmene odluke i odricanja. Iščekivanje novog života u Uskrsnoj radosti. Ponavlja se ciklus svake godine. Ostajemo li mi isti kružeći u ponavljanju bez pomaka? Koliko smo uistinu graditelji Božjeg Kraljevstva što ga donosi Isusova pobjeda nad smrću?
Sjećam se jedne davne svađe koja je slijedila misao prethodnih redaka. Suparnik je tvrdio da smo uvijek isti, i da sve to što slavimo nema odveć utjecaja na nas niti na svijet u kojem živimo. Nisam se s njime složio, mada mi se katkad čini da je imao pravo. Predbacivao sam mu tada da se ne poigrava poticajima milosti koje svaki put dobivamo, na nama je – koliko smo dozvolili – da ona u nama djeluje. A Bog nikad ne odustaje. Možda je ljudski vijek prekratak da svaki od nas osobno sagleda koliko smo promjena na bolje unijeli u ovaj svijet?!
Zagolgotska svjetlost, kako volim taj izričaj iz jedne pjesme. Čudim se, kad god ga drugima spomenem mnogi ga ne shvate. Traže tumačenje. Ili knjiga pokojnog profesora Ante Kresine: Svitanje iza Golgote. Ljudi bi htjeli da svane i zasja svjetlost prije križa, prije muke, prije nego što svoj put otputujemo do kraja. Zaboravljamo koliko je lakše putovati ako u sebi nosimo tu sigurnost svitanja, pobjede svjetla i svršetka bez svršetka, Vječnosti. Nitko se ne miri sa svojom prolaznošću. Bojimo se starenja, bora, nemoći, a taj uzvišeni cilj teško nam je stalno imati pred očima. Tko da izbroji sve naše strahove?
Mir vama! – O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?" (Lk 24,36.25-26). I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta." (Mt 28,20).
Od tada do danas svijet ipak nije ostao isti. Promijenilo se puno toga, neki će reći: «Ne previše, čovjek je ostao isti – grešan!». U ciklusu slavlja što se godišnje ponavljaju Bog i dalje ponavlja svoje Riječi i Obećanja. Uvijek ima onih koji u njih povjeruju, svaki put više. O meni ovisi koliko će u mom vremenu zasjati sjaj zagolgotskog svitanja. Možda neću ni znati koliko sam drugome donio uskrsne radosti, možda neću primijetiti da sam gradio Božje Kraljevstvo, ali je sigurno da svaki put kad dozvolim da u meni odjeknu Njegove riječi, kad svjesno zakoračim s Njim, Njegov Uskrs postaje i moj. A tada ništa ne može biti uvijek isto, nego naprotiv, uvijek Novo. Novost života i predigra vječnosti već se odigrava, a vide je oni koji su čista srca.
mons. Tomislav Rogić,
povjerenik za mlade Gospićko-senjske biskupije
