Mladi vjernici aktivni u Crkvi: Matea Tokić, animatorica mladih i višestruka župna suradnica
Župa sv. Vida u Vrbovcu diči se mnogim mladim aktivnim vjernicima laicima. Jedna od njih je studentica kemije Matea Tokić, koja svaki svoj slobodni trenutak daruje svojoj župi. Nije joj problem zbog nekoga projekta iz Zagreba gdje živi i studira sjesti na vlak i poći u svoj Vrbovec kako bi s vršnjacima ostvarila župni projekt. Župna je animatorica mladih, članica župne zajednice mladih i višestruka župna suradnica na koju njezin energični i kreativni župnik uvijek može računati. »Naš nam se župnik Grga, Zoran Grgić, bezrezervno daje, ali od nas i traži da svaki projekt koji radimo bude izveden kako treba. Kad vidimo da je župnik sasvim posvećen nama, tko mu se ne bi odazvao«, iskreno razmišlja Matea, izražavajući radost što je pastoralni život u Vrbovcu lijepo razvijen.
S majkom i dvije mlađe sestre
Rođena je u praktičnoj vjerničkoj obitelji koja je oduvijek bila povezana s Crkvom i svećenicima 8. prosinca 1993. u Zagrebu. Majka joj je Janja, djevojački Tirić, rodom iz Golinjeva kraj Livna, umirovljena službenica. Pokojni otac Ivica Tokić, rodom iz Livna, radio je kao policajac. Umro je od infarkta 2006. u dobi od samo 36 godina. Janja i Ivica upoznali su se u zreloj dobi, vjenčali su se u župi sv. Vida u Vrbovcu, u kojoj je Janja živjela sa svojom obitelji većinu svoga života. Već su se njezini, dok je ona bila maleno dijete, iz Livna preselili u Vrbovec. A Ivica je bio u Zagrebu na studiju pa se on u Vrbovec priženio. Najprije su živjeli s Janjinim roditeljima, a onda su u blizini izgradili svoju kuću, u kojoj je Janja s kćerima i danas. Njeni su roditelji i danas u Vrbovcu živi i zdravi, Ivičin je otac u Livnu, a majka mu je kao i on pokojna. Mladoj vrbovečkoj obitelji Tokić najprije je rođena Matea, nakon nje 1997. Iva i 2000. Mia. Iva je srednjoškolka, odlična je vrbovečka gimnazijalka, u trećem je razredu, ide na odbojku i na više drugih aktivnosti, aktivna je u župi, animatorica je za mlade. Mia je u osmom razredu osnovne škole. I ona je puna aktivnosti, od odbojke, informatike, novinarske, u više je različitih skupina, i sprema se za krizmu.
»Očeva nam je smrt bila neopisivi šok«
»Nas smo si tri jako dobre sestre, nekad zna biti čupavo, ali to je sve u normali. Jako se volimo i povezane smo«, pripovijeda Matea. »Mama nam je komunikativna, društvena, marljiva žena, požrtvovna za nas kćeri, nije nas prestrogo odgajala, sve je bilo uravnoteženo. Tate se sjećam kao brižnoga čovjeka. Rado se s nama igrao, bio je za šalu, dobar nam je bio. Ja ga se najviše sjećam, sestre slabo. Iva je kad je tata umro išla u niže razrede osnovne škole, a Mia je bila u vrtiću. Njegova nam je smrt bila neopisivi šok. Dogodilo se iznenada. Išla sam u sedmi razred. Ne mogu to uopće opisati. Kao da ga je netko rukom odnio. Dugo mi je trebalo dok sam shvatila da ga više fizički nema. Mama je bila jako shrvana. Ali nije imala izbora. Imala je nas tri i morala je nastaviti dalje. U početcima nam je bilo jako teško, premda smo međusobno bile oslonjene jedna na drugu. Blizu su nam bili i baka i djed, i cijela naša velika šira obitelj bila nam je blizu, zaista su bili uz nas. Inače su se naši roditelji bili jako lijepo slagali. Zato smo odrastale uz bračni sklad svojih roditelja. Imale smo tu sreću, makar kratkotrajno.«
»Redovito smo obiteljski molili krunicu«
»U Vrbovcu je i inače bilo lijepo odrastati. Oko mene je bilo puno vršnjaka, puno igre. Vodili su me u vrtić k časnim sestrama koji je uz župni dvor. Kod njih mi je bilo prelijepo, puno smo bili u prirodi, šetali smo se, išli u park, na igralište.
Vjerski mi je odgoj bio potpun u svakom pogledu. Redovito smo obiteljski molili krunicu, često smo molili i uz Radio Mariju, uvijek uz obroke, ujutro nakon ustajanja, navečer prije spavanja. Nedjeljom smo na misi bili obiteljski u punom sastavu. Nikad se nismo švercali. Ponekad mi se kao djetetu nije išlo na misu, radije bih bila ostala doma spavati, ali se išlo. Blagdane smo oduvijek naveliko slavili. Cijela je obitelj bila izrazito vjernička, i danas je tako. U vjeri su me poticali i roditelji i časne, najviše ipak mama.«
»I tijekom srednje sam bila redovita u župi«
»Išla sam u 2. osnovnu školu Vrbovec. Bilo mi je lijepo. Najprije sam imala sjajnoga učitelja, a poslije su i profesori u višim razredima bili dobri. Razred je bio skladan pa je bilo veselje ići u školu. Na vjeronauk sam išla u školu, u župi sam išla na dodatnu pripravu za sakramente. U Vrbovcu se promijenilo dosta svećenika. Sa svima sam bila u dobrim odnosima, ali se ni s kim nisam posebno povezala. Dodatno sam još rekreativno išla na odbojku. Nastavila sam tako i u srednjoj školi. Upisala sam vrbovečku gimnaziju. Škola je bila zahtjevna. Neke predmete jednostavno nisam voljela, primjerice sociologiju. Nisam društvenjak, više sam prirodnjak. Gimnazija je bila zahtjevna, profesori kvalitetni, osobito profesorica iz hrvatskoga Nada Poturiček. Uloženi se trud isplatio jer sam dobro prošla na maturi i upisala željeni studij. I tijekom srednje bila sam redovita u župi, na misi, i to je bilo to. Nekoga posebnoga sadržaja za mlade nije bilo. Renesansa župnoga sadržaja za mlade dogodila se s dolaskom u Vrbovec današnjega župnika Zorana Grgića Grge. To je bilo krajem moje srednje škole. Maturirala sam 2012.«
»Ne smije se kasniti pa se ne igram«
»Upisala sam studij kemije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. U kemiju sam se zaljubila još u sedmom razredu osnovne. I to je neprestano trajalo. Upisala sam se bez problema. Na faksu sam zadovoljna. Na trećoj sam godini, pedesetak nas je. Profesori su susretljivi, lijepo komuniciramo, društvo je dobro. Puno sam naučila, jako sam proširila znanje, pomažemo si međusobno. Ne bih voljela raditi u uredu, već u laboratorijima, na istraživanjima, na projektima. Voljela bih raditi kao kemičarka u policiji. Svakako planiram nastaviti studij, četvrtu i petu godinu, želim ići do kraja. U Zagrebu sam se jako dobro snašla. Na studij sam krenula s jednom curom iz Vrbovca. Ostale su u društvu Zagrepčanke i Dalmatinke. Prve dvije godine studija putovala sam vlakom. Odlazila bih ujutro u pola šest, vraćala se navečer u osam. Što sam imala više obveza, bila sam bolje organizirana. Kad je više vremena, čovjek bi sve i svašta, a na kraju ispadne ništa. Sada sam podstanarka u Zagrebu pa mi je puno lakše. Praktikumi su u osam ujutro, ne smije se kasniti pa se ne igram. U stanu sam sama. Učim naglas pa bi bio problem da imam cimericu. Policija mi daje stipendiju pa se financijski uspijem pokriti. Hranim se u menzi na faksu, hrana je dobra. U Zagrebu uglavnom učim, a za puno izlazaka nemam vremena. Nađemo se na nekoj kavi i to je to. Za neki poseban hobi također nemam vremena. Od odbojke sam odustala kad sam pošla u Zagreb. Vikendima sam u Vrbovcu. Doma je ipak najljepše. U Zagrebu se nisam uključivala ni u kakvu crkvenu zajednicu mladih. Imam je u Vrbovcu i to mi je dosta.«
»Uživamo u vjerskom procvatu našega Vrbovca«
»S dolaskom župnika Grge u Vrbovec, pastoral mladih u potpunosti je zaživio. Imamo zajednicu mladih, prošli smo temeljnu formaciju animatora, u Vrbovcu je osnovana katolička malonogometna ekipa. U župi imamo čak devet ekipa. Imamo i oratorij za djecu od prvoga do petoga razreda osnovne, a šestaši, sedmaši i osmaši imaju svoje vjeronauke. Sve tri godine organizirali smo holywin, odemo i na nacionalne susrete mladih, na hodočašća, organiziramo križne putove, dobrotvorne akcije, druženja. Župnik nam je biskupijski povjerenik za mlade. Grga je šaljivčina, požrtvovna, dobra osoba. Jako se zalaže za nas. Puno daje, ali i puno traži. Želi da naš rad bude kvalitetan. Ima divne kateheze za nas mlade.
Kapelan nam je Marko Princ, i on uskače kad god treba. S nama je i đakon Goran Bužak, i on se uklopio među nas mlade. Svi skupa uživamo u vjerskom procvatu našega Vrbovca. Stalno je nešto. Župnik nam je beskonačno dinamičan. Ja sam se odmah uključila u zajednicu mladih. Ima nas dvadesetak u dobi do tridesetak godina, okupljamo se petkom u devet navečer. Znamo ostati i do ponoći. U formalnom dijelu imamo katehezu i razgovor, a u neformalnom dijelu igramo razne igre, družimo se, znamo pogledati film. Uglavnom nam se ne da ići doma. A župnik nas nikad ne tjera.«
»Čitam duhovnu literaturu blisku mladima«
»Sudjelujem u oratoriju. Ima nas četvero koji sa župnikom oblikujemo oratorij. Osmišljavamo sadržaj i vrijeme oratorija koji u pastoralnom centru organiziramo jednu subotu u mjesecu. Trajemo dva, tri sata. Na radionice dođe i do osamdeset klinaca, premda je predviđeno da ih bude dvadeset. No, snađemo se, nikoga ne vratimo doma. Klinci uživaju s nama. Tu sam školu za župnu animatoricu prošla kod salezijanaca. Zapravo su salezijanci dolazili k nama u Vrbovec. Educirali su na razini Bjelovarsko-križevačke biskupije nas dvadesetak. Iz moje nas je župe nekoliko koji smo specijalizirali i koji smo stalno prisutni. Uz to pomognem župniku što god me zamoli. Za holywin sam na probe dolazila iz Zagreba, bila sam jedna od glumica. A i za druge župne projekte pripremim, počistim, sudjelujem u organizaciji. Župnik sam pita jesam li slobodna, i ako sam doma, doletim odmah. Praznike redovito provodim kod djeda u Livnu. Bila sam u kampu za mlade u Modravama, na formaciji animatora u Lošinju. Rado i čitam, najviše krimiće, SF, duhovnu literaturu blisku mladima.«
| »Vjera mi je bitna«
»Taj me angažman u župi ispunjava, volim odrastati u vjeri, obožavam raditi s djecom, uživam, drago mi je, kvalitetno iskorištavam vrijeme koje je Bogu na slavu. A vjera mi je utjeha, oslonac, daje mi jakost. Da nemam vjere, ne bih bila to što jesam, ne bih bila ja, ne bih vjerovala u samu sebe, lutala bih bez cilja. S vjerom prihvaćam sve kako mi je dano. Kad mi je teško, pomažu mi vjera i molitva. A kada sam sretna, onda zahvaljujem. I mama i sestre funkcioniraju tako. Po vjerskim se pitanjima sasvim razumijemo. Srećom nisam imala vjerskih kriza. Zasad sam sama, nemam mladića, no voljela bih zasnovati obitelj. U startu mi je važno da je taj netko vjerski osviješten, vjera mi je bitna. Onaj koji se ne krsti niti Bogu moli mi ne treba. Jer se ne ćemo razumjeti. Sada sam zadovoljna životom. Sviđa mi se moj život, ne mogu se žaliti. Nek tako i ostane.« Svaka mlada osoba kao vjernik laik trebala bi se uključiti Laici su sastavni dio Crkve kao zajednice vjernika bez kojih ona ne bi postojala niti bi imala imalo smisla, jer ipak smo mi, zajedno sa svećenicima, oni koji odlaze na svete mise i pomažu uzdizanju svoje župne zajednice. Kao vjernik laik dosta sam aktivna u svojoj župi i mislim da bi se svaka mlada osoba kao vjernik laik trebala uključiti u život svoje župne zajednice i na taj način pridonijeti njenomu rastu, a samim time i svomu rastu u vjeri. Često ljudi govore kako su njihove župne zajednice podosta trome i kako se ništa ne potiče niti se razvija. Mislim da za aktivnost laika u njihovoj župnoj zajednici veliku ulogu imaju njihovi svećenici. Ako su svećenici zatvoreni i ako je njihova jedina komunikacija s vjernicima laicima prije i nakon svete mise, takve župne zajednice ne će uspjeti postići nekakav duhovni napredak. S obzirom na to da su oni isto ljudi, baš poput nas vjernika laika, sa svakime od njih treba imati drugačiji pristup jer možda pojedinim svećenicima treba doći s nekakvom inicijativom da bi se nešto pokrenulo, dok su primjerice neki drugi svećenici puni ideja, inspiracija i jedva ih čekaju pretvoriti u dijela. Isto tako mislim da vjernici laici opet ne bi smjeli uzimati sve u svoje ruke i biti »glavni« bez komunikacije sa svojim svećenikom jer mi vjernici laici nismo dovoljno duhovno i iskustveno jaki poput naših svećenika koji su u puno većem dotaciju s materijalima koji bi mogli biti pruženi nama vjernicima laicima. Mnogi vjernici laici ne slažu se da treba biti aktivan u svojoj župi jer aktivnost u župi najčešće pripisuju onome što je, ajmo to tako nazvat, pod moranje, ne ispunjava ih niti im išta predstavlja osim možda neke gnjavaže koja uzima njihovo slobodno vrijeme pa se drže postrani, a da nisu ni svjesni da svojom nezainteresiranošću pridonose tromosti svoje župne zajednice. Smatram da je za uključivanje i angažman nas vjernika laika u svojim župnim zajednicama potrebna naša volja, susretljivost i otvorena duša svećenika za rad s nama vjernicima laicima. |
Izvor: Glas koncila
