ZANIMLJIVOSTI O PAPI IVANU XXIII
Pet dana poslije svoga ređenja za svećenika dođe on u Sotto il Monte, da ondje otpjeva svoju prvu svečanu Svetu Misu. Sve se selo sleglo u malu crkvu. Njegovi roditelji i seoski knez bili su u prvim klupama.
Bio je zamoljen, da se uspne na propovjedaonicu i da održi jedan lijepi i dugi govor. Dobri župnik je htio, da uzme za predmet govora teološko objašnjenje Uznesenja Marijina na nebo – ništa manje!
Don Angelo se dogovorio s Manzuom (sakristanom), budućim ocem jednog kipara, i zamolio ga da se skloni ispod stepeništa, koje vodi na propovjedaonicu, te ga svaki put potegne za reverendu kadgod bi upotrijebio koju tešku riječ. Nije mu se činilo jednostavno i lako izlagati u Sotto il Monte nauku, koja će biti svečano definirana tek poslije pedesetak godina.
Sakristan ga brzo ohrabrio. "Samo naprijed, don Angelo, sve se razumije, sve je bistro kao voda sa izvora."
********************
"Ja ću Venecijancima u sv. Marku govoriti sasvim jednostavno", reče on mjesto programa prelatima Venecije, koji su došli da mu se poklone, kad je bio imenovan petrijarhom. "Vi ćete tada govoriti, eminencijo, u dijalektu", reče jedan između njih. "To je dobra ideja; od danas dva mjeseca ja ću ga naučiti."
********************
Jednoga dana pitali su ga u čemu je tajna lakoće kojom znade svakog pridobiti. "Ja ne patim od žući niti od živaca", odgovori on "zato uživam razgovarajući s dobrim ljudima."
********************
U Parizu je nekoliko puta susreo gospodina Schumann-a na obali antikvara. Sporazumjeli su se da međusobno izmijene dvije knjige. Jednoga dana Nuncij otkrije jednu staru talijansku knjigu ukrašenu slikama iz XV. stoljeća. On je prelista. Bila je to knjiga himana samostana Sv. Grata iz Bergama. Zatim se raspitao o cijeni; antikvar reče jednu astronomsku brojku. Dvojica od njegovih prijatelja Bergamaca saznadoše za to, pa mu poklone taj rijedak primjerak. Dugo je vremena proučavao požutjele pergamene, zatim pokloni knjigu dijecezanskom muzeju u Bergamu.
********************
Mjeseca kolovoza 1952. godine dođoše ga posjetiti njegova braća u pariškoj nuncijaturi. On im stavi na raspoloženje svoja velika diplomatska kola. Oni su cijeli dan kružili metropolom. Jedne večeri zapita don Angelo brata Josipa, da li bi volio ostati u Parizu. "Odmah bi potpisao taj prijedlog", odgovori brat.
Drugi dan iza njihova dolaska sva četvorica su zakasnila. Nuncij ih je uzalud čekao u salonu. Konačno se uspe u njihove sobe i nađe ih sa kravatom u ruci vrlo zbunjene. Nisu znali svezati čvor. "Pa kako ste juče napravili" upita ih msgr Roncalli. "Ah! Kod kuće se s time žene staraju". – "Pa dobro, dođite bez kravata; ni ja je ne nosim."
********************
G. Dumaine, šef protokola zapita ga jednog dana, smeta li ga kod diplomatskih primanja veliki dekolte dama. "Ja ih ne gledam", odgovori on, "i kad one uđu, ljudi okreću svoje poglede prema Nunciju, a ne prema njima."
********************
Kad je upravljao studentskim domom u Bergamu postavio je jedno veliko ogledalo na ulazu blizu stepeništa. Da mladi ljudi ne zaborave pogledati i kontrolirati, da li je kod njih sve u redu stavio je natpis, koji podsjeća na riječ Apolonovog hrama u Delphima: "Nosce ipsum, upoznaj samoga sebe."
********************
Pozvan u Rim od Benedikta XV. godine 1921. bio je uskoro imenovan prelatom njegove Svetosti. Za vrijeme praznika u Sotto il Monte trebalo je služiti pontifikalnu Misu. Seljaci su, naravno mislili, da je on biskup. Jedna dobra starica zamoli majku msgr-a Angela da joj objasni šta je to "prelat". "Kako da vam objasnim po čemu se razlikujem od biskupa", reče on, "to su razlike, koje članovi klera stvaraju među sobom."
********************
U konklavu nosio je malo izlizanu reverendu. "To je odličan štof", reče on, "taj štof potječe još od prije rata. Tu sam reverendu naslijedio od mog biskupa msgr-a Radinija Tedeschija."
********************
Nekoliko dana prije konklava susretne u Vatikanu oca Spizzija i kaže mu, da ga očekuje u Veneciji za kongres 19. studenog. "Ja ću tamo biti svakako", reče dominikanac gledajući ga dugo kroz svoje naočare, "ali od danas da 19. studenog može se u Rimu štošta dogoditi."
********************
U konklavu dodijeliše mu sobu generala plemićke garde. Drugi članovi konklave pokazaše mu natpis, što je ostao na vratima: "Komandant", koji kao da je bio predznak.
*********************
Uveče nakon svog izbora došao je u papinske odaje, koje su se uređivale. Usred posluge, koja se je žurila i prenosila pokućstvo, on je stao u jedan kut, koji je bio nekako namješten i počeo moliti svoj brevijar. Msgr. Capovilla, njegov sekretar, zapita ga ne bi li trebalo međuvremeno telegrafirati novost njegovoj rodbini. "Da, da, svakako potrudite se, a ja ću dotle moliti svoj brevijar, tek sam u vesperama."
********************
On radi po nekim pravilima, ali bez stroge metode, talijanski. Ponekad se digne u dva sata, sjedne u svoj ured i radi do pet sati, a onda se odmara jedan sat. U svojim običajima nije promijenio ništa. Prelati iz njegove okolice malo su tim bili zbunjeni, pa mu rekoše da su i oni spremni raditi noću. "Ali ja to činim zato, da mi nitko ne smeta", odgovori on.
********************
Kada se je u otvorenim kolima vraćao iz Lateranske arhibazilike, pošto je službeno primio u posjed katedralu Rima i svijeta, masa mu je dugo aplaudirala. Papa ju je više puta blagoslovio. Htio je skinuti svoj šešir, kao što je to učinio u Veneciji. Došavši na mjesto "Chiesa Nuova", učini jedan široki pozdrav jer, reče, "tu su grobovi sv. Filipa Nerija i povjesničara Cezara Baronijusa."
********************
Prvi put kad je išao u Castel Gandolfo, pojavi se na balkonu, da odgovori na pozdrave mase. Bio je tu i jedan vinogradar, poznati komunista. Prepoznadoše ga: "Čudno! I ti plješćeš?" A on odgovori: "Da, on je sin radnika, on zna što znači raditi, ja plješćem Papi, koji potječe iz jedne siromašne obitelji."
********************
Papa rado ponavlja jedan vrlo plemeniti savjet: "Poštujte uvijek dostojanstvo onoga, koji je kraj vas, od najvećega do najmanjega, a osobito poštujte svačiju slobodu; sam Bog o tome vodi računa."
On na samo, da tako govori, nego uvijek tako i radi.
********************
Kada je 12. listopada 1958. Angello Giuseppe Roncalli otišao iz Venecije u Rim na konklave, uzeo je sa sobom samo nekoliko osobnih stvari i rekao Venecijancima, kako se nada da će se uskoro vratiti. 29. listopada, kao papa Ivan XXIII, promatrao je pomalo tužno kako jedan za drugim odlaze automobili s kardinalima. Tada je uzdahnuvši promrmljao onima koji su ga okruživali: " Ah, ja se ionako ne bih mogao vratiti. Nemam uza se svoje dokumente."
********************
Putujući u Rim, kardinal Wyszynski, poljski nadbiskup, zaustavio se u Veneciji na 45 minuta, pa ga je patrijarh Roncalli pozvao na vožnju čamcem. Kardinala je toliko očarao Veliki Kanal da je zaboravio na vrijeme. Najednom je pogledao na sat i uzviknuo: "Zaboga, pa moj je vlak otišao!" Roncallijeve su oči šaljivo bljesnule: "Ne brinite" – rekao je – "čovjek u čamcu iza nas šef je stanice. Ja sam ga oteo. Sve dok je on tu s nama vlak ne može otputovati."
********************
Papa Ivan nikada nije zaboravio težak život svojih roditelja, siromašnih vinogradara. Čuvši nekog političara kako nakon izgubljenih izbora proriče svoju propast, papa ga ohrabri, govoreći da političari uvijek ili dobivaju ili gube. Zatim je dodao: "Postoje tri načina da se čovjek upropasti: žena, kockanje i zemljoradnja. A moj je otac izabrao najdosadniji od ta tri."
********************
Kako se uvijek brinuo za dobrobit drugih, Ivan je jednom zapitao kolika je plaća njegovih "sediara" (nosača papine nosiljke). Kada mu je saopćen iznos, malo se zamislio, kao da se prisjeća eterične figure prethodnika Pia XII. Tada reče: "Morali bi dobiti povišicu, da im se nadoknadi porast papinske težine."
********************
Kada je neki tek postavljeni biskup bio primljen u privatnu audijenciju, potuži se papi da mu teret nove službe donosi nesanicu. Reče mu Ivan ljubazno: "Ta ista stvar dogodila se i meni prvih nekoliko tjedana maga pontifikata, ali tada mi se u snu pojavio anđeo čuvar i prošaptao: "Giovanni, ne uzimaj samoga sebe toliko ozbiljno". Odonda uvijek izvrsno spavam."
********************
Za vrijeme Pija XII u maloj je vatikanskoj državi nastao nepisan zakon koji se prozvao "Canalijeva doktrina" (Po kardinalu Nikoli Canaliju). Prema tom zakonu nitko nije smio biti prisutan za vrijeme papinih šetnji u Vatikanskim vrtovima. Za vrijeme jedne šetnje pape Ivana jedan ga protokolski službenik upozori, kako svaki njegov korak neprestano dalekozorima prate turisti s kupole Petrove crkve. Neka barem zabrani tu radoznalost gledatelja. Ali Papa će na to: "Pa neka gledaju! Valjda još vrijedim toliko da me netko pogleda… Ili sam možda ja sablažnjiva osoba?"
********************
Ivan XXIII nije mogao trpjeti samoću, posebno za vrijeme objeda. No protokol propisuje da papa jede sam. Papa Roncalli nije se držao toga protokola i običaja te bi govorio: "Sam za stolom osjećam se kao kažnjen sjemeništarac!"
********************
Za vrijeme jedne korizme, dok ga je okruživalo mnoštvo, Papa primijeti jednoga svećenika na kome mu se zaustaviše oci. Pristupi mu bliže i reče: "Vidim, velečasni, da se ni Vi – što se tiče Vaše kružnice – ne šalite. Mi bismo dvojica mogli osnovati društvo debeljaka!"
********************
Kratko vrijeme nakon što se nastanio u Vatikanu čuje jake udarce čekića na gornjem katu. Uspne se onamo po unutarnjim stepenicama i zaustavi se u hodniku odakle je dolazila buka. Ljudi su spremali stan za tajnika msgr-a Capovillu. On pokuca na vrata.
– Je li dopušteno?
-Naprijed! – odgovori radnik koji je ostao pognut nad poslom.
Papa se približi i zapita što to radi. Zidar se okrene i vidjevši Papu baci se na koljena ne znajući što da reče:
-Sveti Oče, Sveti Oče!
-Bio sam u perivoju i vratio sam se iznenada. Da li smetam u poslu?
Ostali radnici iz druge sobe zapitaše drugoga:
-S kim to govoriš?
-S Papom.
-Ma hajde tamo, ne šali se!
-Ma jest, Gospe sveta!
Papa, nalazeći se na pragu dviju soba, reče:
-Došao sam vidjeti što ste to preinačili. Sad ćemo se napiti kad smo se upoznali.
I poslavši radnika gore u odjeljenje da uzme jednu bocu od onih kućnih, napi se s radnicima.
********************
Rogeru Schutzu, prioru zajednice u Taizeu, koji je Papi izrazio želju da vidi kako duh Rimske Crkve, u vanjskim vidicima postaje siromašniji i evanđeoskiji, Ivan XXIII. odgovori: "Strpi se! Strpi! Ne mogu ja učiniti sve najedanput!"
********************
Čim je otvorio Koncil, Ivan XXIII. je primio promatrače nekatolike. Prije nego im se obratio s toplim nagovorom, Papine je oči privukao habit braće iz Taizéa. Starješina i njegov zamjenik glasovite zajednice bili su obučeni u bijeli habit – boja kad u koru mole. Papa koji ih je dobro poznavao, ali ih nikad nije vidio u takvoj nošnji u prethodnim audijencijama, primakne im se i očituje svoje iznenađenje. Dok su se oni opravdavali, Ivan XXIII. ih presječe: "Vi ste u bijelu kao i ja. Ali, vjerujte mi, nisam za to ljubomoran." Promatrači su bili naročito ganuti time što je Papa sjeo na sjedalicu u istoj razini s njima, a ne na povišeni pripremljeni tron. Pokaza se jednak brat s braćom.
********************
Na račun svoga povećeg trbuha Nuncij je znao sam zbivati šale. Na jednom diplomatskom primanju u Parizu sastao se slučajno licem u lice s ruskim ambasadorom Bogomolovom, koji se držao ravnodušno i hladno. Nato će mu nuncij Roncalli: "Koliko god naša uvjerenja bila suprotna, mi ipak imamo nešto zajedničko. Bogomolov ga nepovjerljivo gledao ne znajući što misli. Nato će Nuncij ljubazno: "Obojica smo približne težine i prilično okrugli!" Bogomolov se razvedri i cijelu je večer proveo u razgovoru s papinskim nuncijem.
********************
Apostolski nuncij u Parizu jednom je za vrijeme svečanog ručka sjedio odmah do odlične gospođe, previše razgoljene. Kad je donešeno voće na stol, on uzme jabuku i pruži je gospođi. Pošto se ona čudila toj inicijativi, nuncij doda: "Molim, gospođo, izvolite uzeti. No, Eva je opazila da je gola tek kad je pojela jabuku."
********************
Prolazeći rimskim ulicama za konklave, čuo je ovu riječ jedne žene, kojoj je upala u oči Roncallijeva tjelesna punoća:
"Bože moj, što je debeo!"
kardinal se okrene i rece joj:
"Gospodo draga, konklave nisu natjecanje za ljepotu!"
********************
Za vrijeme jedne audijencije predstavila mu se neka časna majka s nekoliko sestara i to ovako:
"Svetosti, ja sam poglavarica Duha Svetoga."
(mislila je Reda Duha Svetoga)
Papa joj se Ivan XXIII. slatko nasmiješi i ovako našali:
"Blago Vama, časna majko, a ja sam samo sluga Duha Svetoga!"
********************
Jednom prilikom primio je Ivan XXIII veliku skupinu djevojaka, članica Katoličke Akcije. U dvorani je stalno žamor. Na to će Papa smiješeći se:
"Vidi se da su ovdje mnoge dobre kćeri Evine. Ja ću pokušati povisiti glas, pa ako već jednom ne prestanete žamoriti, bit cu prisiljen da vam podijelim blagoslov i povučem se u svoje odaje." U isti čas u dvorani nasta grobna tišina.
********************
Koji čas prije nego će primiti u audijenciju Predsjednika Kennedya s njegovom suprugom, Papa zapita monsinjora za protokol, s ozbiljnim izgledom: "Kako imam osloviti Predsjednikovu ženu?
"Sveti Oče", odgovori monsinjor, "recite joj: Madame Kennedy ili Madame!…"
"Ah!", uzdahne gotovo nečujno Papa izgledajući zamišljen. Kad u to ulazeći u dvoranu za audijencije Kennedy sa Žaklinom da se predstave, a On spontano raširi ruke i s jakim osmjehom klikne:
"Ah, Žaklin!"
I cijela je Amerika odobrila ovu dražesnu Papinu dobroćudnost. A za Žaklinu je to bila jedna od najvećih njezinih životnih radosti.
********************
Ivan XXIII. naredio je odmah poslije izbora za Papu da prostrani vatikanski vrtovi budu otvoreni, da svatko može doći u njih.
Jednog dana Papa je tamo sreo dvojicu mališana. Manji je držao za ruku starijeg. Papa prijateljski upita malog:
– Kako se zoveš?
-Ja sam Tomica.
– A znaš li ti tko sam ja?
– Ne znam. Ovaj Josip ovdje veli da si ti Papa.
– Ja to i jesam, stvarno. Zar ti to ne vjeruješ?
– Onda mi pokaži svoje ključeve neba.
********************
Ciljajući na svoja česta izlaženje iz Vatikana, šaleći se reče: "Vele da prečesto izlazim danju. Dobro, onda ću izlaziti noću."
********************
U svojoj velikoj skromnosti, mosinjor Roncalli nije mogao vjerovati da je on dostojan položaja tolike važnosti, a koji je tražio vrlo vještu diplomatsku mudrost, kao što je to apostolska nuncijatura u Francuskoj tek što je oslobođena. Stoga, pišući bergamskom biskupu, sjetio se primjenjujući ga samom sebi, stiha Merlin Cocai-a: "Gdje nema konja, kaskaju magarci."
********************
Monsinjor Roncalli, nuncij u Turskoj, stvarno nije imao volje da ide u Pariz. Osjećao se nedostojnim te teške misije. Kad je doznao za to imenovanje, pođe zlovoljan u Rim. Budući da su se u Vatikanu čudili njegovom slabom zanosu, izjavi bez komplimenta: "Koja me budala šalje tamo?"
No kako se posramio kad je doznao da je ta "Budala" osobno bio papa Pio XII.
