Subota, 16. ožujka 2013. godine, zlatnim će slovima biti urezana u noviju povijest Kmana. Sarkofag s relikvijama svetog Ivana Bosca stigao je na Kman, u salezijansku župu Marije pomoćnice kršćana, gdje ga je dočekalo više od tisuću radosnih vjernika.
Subota je istinski bila kruna višemjesečne pripreme i mukotrpnog rada više od 200 volontera kmanske salezijanske obitelji. Sve zajednice koje djeluju u župi, od suradnika, animatora, molitvenih zajednica, ministranata pa do benda, zbora i ostalih župljana dalo je svoj udio u organizaciju ove fešte. Natpis na crvenim majicama volontera: Da mihi animas, cetera tolle (Daj mi duše, drugo uzmi)najvjernije je opisala ovaj događaj. Radost i blagostanje je mogao osjetiti svatko tko se ovih dana ondje našao. Trodnevnica u don Boscovu čast koja je, unatoč hladnom vremenu, privukla veliku pažnju vjernika bila je uvertira samom dolasku relikvija. Uz crkvu je podignut i šator jer se pretpostavljalo da će crkva biti premalena za sve hodočasnike što se već na trodnevnici pokazalo istinitim.
Sunce je u subotu najavilo promjenu vremena, vedrije nebo i nešto toplije, ali i početak cjelodnevnog programa u čast svetog Ivana Bosca. Mnoštvo je dočekalo relikvije na glavnoj cesti, a lica okupljenih zračila su bogatstvom emocija: jedni su se smijali, drugi plakali, pljeskali, molili, a neki su jednostavno šutjeli i zadivljeno gledali u lik učitelja mladih. Za jedne je taj trenutak predstavljao dolazak učitelja o kojem su slušali, učili, čiju su karizmu živjeli i svjedočili dok je drugima to bio prvi susret s likom i djelom ovog sveca te su sve pratili iz puke znatiželje. Bez obzira na to, jedno je sigurno: svi su bili radosni. Procesiju od tisuću župljana do crkve predvodili su kmanski svećenici zajedno s provincijalom, don Pejom Orkićem. Nakon što je don Mihovil pozdravio Oca, limena glazba grada Kaštela svečano je zasvirala Rajsku djevu čime je započela prava fešta radosti.
Prvo misno slavlje predvodio je župnik don Mihovil Kurkut za sve volontere koji će kasnije biti zauzeti raznim poslovima i služenjem hodočasnika. Poseban trenutak tijekom slavlja bio je za salezijance suradnike koji su pred don Boscom obnovili svoja Obećanja.
Rijeka ljudi povećavala se iz minute u minutu. Raznovrsnost programa pružila je svakome po nešto. Nudile su se svježe domaće fritule, na štandovima su se mogle naći majice i knjige s likom don Bosca, ispijala se kava i tražilo se osvježenje u oratorijanskom kafiću, djeca su dijelila sličice. Jednostavno se svatko mogao zabaviti, popričati sa drugim župljanima, naučiti nešto novo o don Boscu, ali i naći trenutak mira pokraj u crkvi pokraj urne, pomoliti se i u svakom trenutku se ispovjediti. Duh zajedništva je bio jači nego ikada i tkogod je došao osjećao se kao kod kuće.
Oko podne na red su došla djeca i mlađi osnovnoškolci za koje je bio pripremljen dječji program. Svetu misu je predslavio don Pejo Orkić, a crkva je postala parkiralište dječjih kolica, odzvanjala je smijehom, šaputanjem, ali i pokojim plačem djeteta. No, sve se to na don Boscov način odlično uklopilo u sadržaj. U 15 sati je počeo program za starije, a svetu misu je predslavio don Filip Tomić. Nakon krunice u 17 sati započelo je središnje misno slavlje s nadbiskupom mons. Marinom Barišićem.
Pri organizaciji ove proslave mislilo se i na krizmanike grada Splita koji ove godine primaju duboki pečat svoje vjere. Don Boscov lik i djelo izvrsna su podloga za upoznavanjme s puninom i ljepotom življenja po Kristovim zakonima. Program je započeo u 20 sati u dobro popunjenom šatoru prigodnim šaljivim igrokazom. Prikazan je današnji život srednjoškolaca te problemi i teškoće s kojima se svakodnevno susreću. Nakon ovoga dijela krizmanici su pošli u crkvu gdje je program nastavljen kroz molitvu, pjesmu, kratko klanjanje te svjedočanstva o neizmjernoj važnosti koju ima Bog na svakodnevnom životom putu svakog od nas.
U 22 sata u šatoru je počeo program za mlade koji su došli iz svih dijelova grada. Šator je bio pretijesan za sve koji su htjeli ući, ali gužva nije umanjila veselje, pjesmu i smijeh okupljenih. U šaljivom igrokazu su obrađene četiri teme: vrline, čistoća, rad i zabava. Kombinacijom glume, snimljenih filmića i pjesme teme su obrađene i prikazane mladima kroz don Boscovu karizmu. Svjedočanstva su mlade potaknula na usvajanje istinskih vrednota i povjerenje u Boga s kojim je moguće izići iz pakla droge, radosno ustrajati na putu predbračne čistoće, upornim radom ostvariti uspjeh u karijeri o čemu je osobno svjedočio prvotimac Hajduka Franko Andrijašević. Uz procesiju sa svijećama program se preselio u crkvu gdje se moglo čuti još svjedočanstava, pjesme, ali i izravno susresti s don Boscom. Vrhunac ovoga dijela programa je bio susret sa živim Kristom u činu klanjanja. Crkva se opet pokazala premalenom kako bi primila sve mlade.
Oko jedan sat poslije ponoći započela je sveta misa koju je predslavio povjerenik za mlade Salezijanske provincije, don Ivan Šibalić. Mladi su bili zahvaćeni molitvenim i salezijanskim duhom te su se, premda na nogama, prepustili Božjoj riječi i nadahnutim propovjednikovim mislima. Nije bilo vremena za razmišljanje o umoru, jer don Bosco je preuzeo to breme na sebe i pretvorio ga u istinsku radost i slavljenje Gospodina.
Od dva do četiri sata ujutro moglo se prići don Boscu i u tišini mu šapnuti svoje probleme, želje, zahvale i molitve. Bdijenje je obogaćeno tekstovima o životu don Bosca i pjesmom, a vjernici su neprestano, premda u ranim jutarnjim satima, pristizali do urne. Situaciju je najbolje opisao župnik u propovijedi na podnevnoj nedjeljnoj misi. Rekao je da je bilo dirljivo vidjeti vjernike kako u četiri sata ujutro hrle po posljednji put dotaknuti don Bosca. Iako znaju da je tu samo voštana figura i kosti desne ruke jednostavno su mu željeli biti blizu. Oko dvije stotine vjernika ispratilo je don Bosca pjesmom i pljeskom, kako i priliči velikom maestru odgoja, ljubaznosti i vjere.
Don Bosco je uspio u svome naumu: ujedinio je župljane u zajedništvu ljubavi i međusobnom pomaganju. Svojom desnom rukom don Bosco je činio znak križa, pomilovao bi i dozivao mlade, dijelio blagoslov. To isto je učinio na Kmanu. Unio je istinsku radost u ovo teško vrijeme i barem na neko vrijeme uklonio stres, mržnju, ljubomoru i ostale napasti koje ranjavaju današnjeg čovjeka. Pa nije li to dovoljan razlog da živimo i susretnemo don Bosca svaki dan?
Matej Sunara
