Druga i treća adventska nedjelja posvećene su liku Ivana Kristitelja. Ove nedjelje čitamo sam početak Markova evanđelja. Odmah nakon prve rečenice – u njoj najavljuje Evanđelje o Isusu, koji je Krist i Sin Božji – Marko piše o Ivanu Krstitelju. Predstavlja ga kao ''glas'' koji ''viče u pustinji'': „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“ Evanđelje u Ivanu vidi ispunjenje Izaijina proroštva o Mesijinom preteči.
Ivan je u pustinji živio isposničkim životom. Na rijeci Jordanu je krštavao i propovijedao ''krst obraćenja na otpuštenje grijeha''. Mnogi – sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci – dolazili su k njemu u pustinju u pokorničkom raspoloženju. Naviještao je da iza njega dolazi jači od njega, komu on nije dostojan odriješiti obuće na nogama. On će krstiti Duhom Svetim.
Ivan navješta onoga koji će rehabilitirati grješnog čovjeka, obnovit će slomljeni odnos između čovjeka i Boga. Njegovo propovijedanje je na tragu Izaijinog govora utjehe babilonskim sužnjima – čitamo ga u prvom čitanju ove nedjelje – dok im je budio nadu na povratak u domovinu. Zbilja naš hod prema Božiću, naše upiranje pogleda u budućnost, kojoj na kraju vidimo Kristov drugi dolazak, i nije ništa drugo nego okretanje našeg bića prema vječnoj domovini, prema zajedništvu s Bogom: iz tog zajedništva smo potekli; za nj smo stvoreni; Krist nam ga je svojim povijesnim dolaskom omogućio.
Prizor, koji nam donosi današnje evanđelje, nudi nam bitne sastavnice koje sačinjavaju valjanu adventsku pripravu.
Prva sastavnica je odlazak u pustinju i slušati glas. Bog govori čovjeku na različite načine. Međutim Božji govor je nenametljiv. Bog duboko poštuje čovjekovu slobodu. On čovjeka nikako ne želi na silu obraćati. Sam nam je podario slobodu i ''ne može'' protiv toga! ''Ako (mi) ne budemo vjerni, on vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati!'' (2Tim2,13). Čovjek mora utišati sve druge glasove kako bi se posvetio onom koji od Boga dolazi. Da bi vidio svjetlost zvijezda, čuo glas noćne tišine, mora otići izvan grada, napustiti gradsku buku i umjetna svjetla.
Nije lako prepoznati pravi Božji glas, glas istine. Često ga gubimo u buci različitih glasova koji nam se danas nameću. Opasnost je također – možda još i veća – da kojekakve druge glasove olako proglašavamo Božjim. Zato valja otići u pustinju, izdvojiti se, osamiti, povući se u sebe, posvetiti malo vremena sebi i svojoj duši… Pustinja je mjesto gdje se život reducira na goli opstanak. U surovom okruženju pustinje čovjek se neminovno suočava sa svojom krhkošću. Nema kamo pobjeći, nema se na što osloniti… Snažno doživljava potrebu za osloncem, utočištem, za nekim tko će mu dati sigurnost. Teško je u pustinji biti nevjernik!? U Starom Zavjetu hod kroz pustinju u više navrata – bijeg iz Egipta, povratak iz babilonskog sužanjstva – značio je za narod vrijeme duhovnog sarzijevanja, vrijeme navikavanja na ovisnost o Bogu.
Moderni način života – njegov suludi ritam – veoma agresivno odvlači čovjeka od njega samoga, oduzima mu tišinu, oduzima mu tako potreban mir kako bi osluhnuo glas iz pustinje: glas koji nadilazi vrijeme i prostor, glas koji nije podložan trendovima i pomodarstvima, koji nam ne podilazi, nego vrlo ozbiljno upozorava kako čovjek treba stati pred svoju savjest, suočiti se s vlastitom grješnošću i iskajavati je. Ne zato da bismo se ponižavali i kažnjavali, nego jednostavno za to da bismo u sebi pripremili put, poravnili staze, za dolazak onoga koji ima doći i obući nas u ''silu odozgo''.
Druga sastavnica priprave je krst obraćenja na otpuštenje grijeha. Grijeh nas iznutra opterećuje, ometa susret, razdvaja nas od Boga i međusobno – on je zapreka da se sila Duha Svetoga nastani u nama. Grijeh je izvor svake ljudske nevolje. On je uzrok svakog ropstva, on priječi taj spasonosni susret čovjeka i Boga – susret koji ispunja i čini istinski životnim. Potrebno je krstiti se – oprati se: očistiti svoju nutrinu, ukloniti iz nje sve, svu ''kaljavu starež''. Petar nas – čitamo to u današnjem drugom čitanju – poziva da budemo neokaljani i besprijekorni u miru dok iščekujemo Dan. Ivan drži da upravo krštenje treba okupiti raspršeni narod, pripremiti ga za susret s Bogom koji dolazi. Krštenje vodom, koje označava kajanje, čini nas raspoloživima da primimo Duha Svetoga – da se nanovo rodimo, odozgor. Božji glasnik raskajanog grješnika može krstiti vodom, ali Bog je taj koji krštava Duhom Svetim. Onomu koji prihvaća obraćenje, krštenje Duhom Svetim postaje moguće.
Slijedeću sastavnicu advenstke priprave predočuje sam lik Ivana Kristitelja. Bio je zbilja 'sila od čovjeka'. Sam Isus mu je izrekao najveću pohvalu: ''nema većeg rođenog od žene''. Nikog se nije bojao, oštar na jeziku, izravan u govoru, odlučan u prokazivanju licemjerja,… Uzbibao je duhove u narodu, privukao silnu pažnju na sebe. Bio je vrlo popularan, pravi karizmatik… To ga međutim nije spriječilo da ostane ponizan, strog prema samom sebi, da shvati sebe i svoju ulogu kao 'glas'. On se potpuno podredio Onomu koji dolazi. (Uzmemo li u obzir da su njih dvojica bili gotovo iste dobi i u srodstvu, tada Ivanova poniznost postaje još upečatljivija.) Sebe i svoju 'karizmu' nije stavio u prvi plan, nije ju 'prodavao' onima koji su mu dolazili. Naprotiv, u velikoj poniznosti upućivao je ljude na Spasitelja. On nije dostojan ''sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući''. (Sve ovo još jednom izvrsno očituje njegov postupak kada svoje učenike šalje za Isusom te im govori: ''On treba da raste, a ja da se umanjujem''.)
Ivan predstavlja istinskog čovjeka. On se nada, naviješta i svjedoči novi Božji svijet. Svoj život je potpuno oslonio na susret s Bogom. Pokora i molitva ga čine slobodnim da može tako živjeti – da može nadvladati sve što ga u tome priječi. Ivan je sposoban prepoznati zlo, oduprijeti mu se i ukazivati drugima na nj.
Konačno tu je i nada u dolazak Jačeg koji će krstiti
Duhom Svetim. Isus izlijeva Duha Svetoga na zemlju. On ispunjava sva naša očekivanja: oslobađa iz ropstva, otkriva Slavu Jahvinu, donosi njegovu nagradu, zove na radost… Njegova žrtva omogućuje novo rođenje odozgor, izmirenje s Bogom, novog čovjeka. Pri tome – osvrnimo se još jednom na tekst iz Druge Petrove poslanice – treba se čuvati da ne mjerimo svojim mjerama Božje služenje vremenom. U njegovim očima jedan je dan kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan. Bog ne kasni, kako bismo mi lako zaključili, nego je beskrajno strpljiv s nama čekajući na naše obraćenje. (Slično piše Pavao Timoteju: Bog ''hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine'' 1Tim 2,4.)
don Marinko Mlakić
