Donosimo priču o kršćanskom punk bendu iz Koprivnice koji svoje koncerte održava na mjestima gdje je Božja riječ najpotrebnija. Među ostalim i u – zatvoru.
Božje Ovčice sviraju u zatvoru u Raciborzu. S lijeva na desno: Tomislav Mihac, Denis Kuzel, Ana Kovačic-Mihac
Zatvorski pastoral nešto je o čemu se rijetko piše čak i u crkvenim medijima, a kamoli u svjetovnima. Zato se i može dogoditi da jedan samoprozvani stručnjak za Katoličku crkvu u svojoj nedavnoj kolumni istakne primjer jednog biskupa koji je za Božić predvodio misu u zatvoru, opiše to kao nasljedovanje “novog duha pape Franje” te još poentira kako je to izoliran slučaj. Pri tome, takvi komentatori naravno ne znaju da praktički svi biskupi često imaju mise u zatvorima, bilo za blagdane, bilo na “obične” dane, pri čemu je za neke od njih to višegodišnja tradicija. Dakle, bilo je pastoralne skrbi za zatočene, zamislite to, i prije pape Franje.
Možda je tako i bolje, da brojni svećenici koji odrađuju svoj pastoral u zatvorima, među ljudima koji odslužuju kazne za svoja nedjela i očajnički žele dobiti prigodu za novi život, to rade u tišini i daleko od reflektora medija. Evangelizaciji u takvim uvjetima ti reflektori mogu zapravo zasmetati. Ipak, odlučili smo ispričati jednu priču o naviještanju Isusa Krista među zatočenicima, koja je zanimljiva na više načina. Njezini glavni akteri su kršćanski punk bend Božje Ovčice iz Koprivnice koji čine Tomislav Mihac, njegova supruga Ana Mihac-Kovačic i Denis Kuzel. Ako vam se digla kosa na glavi od termina “kršćanski punk” ili smatrate da je riječ o spajanju nespojivog, dajte curi i momcima ipak prigodu i pročitajte ovaj tekst do kraja, možda promijenite mišljenje.
Božje Ovčice, naime, već dobrih pet-šest godina obilaze rock klubove po cijeloj Europi i svojom glazbom i životnim stavom svjedoče ljubav i posvećenost Isusu Kristu baš onima koji su takve Ljubavi najpotrebniji – mladim ljudima koji su u potrazi sa smislom i identitetom, a njihova potraga nažalost često završava u ovisnosti. Sviraju žestoki hardcore punk i na autohtonom međimurskom narječju (pjevač i gitarist Mihac je rodom iz Čehovca kod Preloga, njegova supruga Ana koja svira bas i bubnjar Denis su iz Koprivnice) pjevaju o Isusu, ljubavi prema Mariji i mržnji prema grijehu. Oni su naprosto bend s poslanjem koje jako osjećaju. A poslanje je, kako kaže Mihac, sljedeće – “doći ljudima, odsvirati i pokazati da je Bog živ i ostati u srcima”.
Božje Ovčice su već odsvirale više koncerata u Poljskoj, gdje je katolička rock scena iznimno jaka, a neke od tih nastupa imali su u – zatvorima. Prvi takav imali su u zatvoru u gradu Raciborzu i to 2011. godine. Tamo su završili nakon prijedloga njihova promotora iz Poljske koji je često organizirao nastupe kršćanskih glazbenika upravo u tom zatvoru. Njihova prva reakcija, priča nam Mihac, bila je šok i čuđenje. Svirali su na mnogim čudnim mjestima – ali u zatvoru nikada. Koncert je, ipak, jako dobro prošao i bio je za njih nezaboravno iskustvo. Zato su odlučili da na turneji održanoj u Poljskoj i Češkoj prošlog studenog sviraju ponovno u zatvoru u Raciborzu i još jednom drugom – onom u gradu Jastrzębie-Zdróju.
Prvi je nastup bio u Jastręzbie-Zdróju 12. listopada 2013. u organizaciji evangelizatorske ekumenske organizacije Azyland koja, kao i Božje Ovčice, nastoji ići u subkulturne skupine i tamo naviještati Isusa Krista.
– Iako nam je to bio drugi put, nije nam bilo svejedno. No, ipak, koji bend svira u zatvoru? Nama se uvijek vrti u glavi, samo Metallica i Božje Ovčice – priča nam Mihac kroz smijeh i nastavlja:
– To je poseban doživljaj. Poseban iz više razloga. Proći 100 sitnih kontrola, svirati među ljudima koji su ovdje zbog svojih pogrešaka i koji se (barem većina) kaju zbog svojih nedjela. A opet isti ljudi kao i svi mi. Svejedno nije nam bilo lako i prolazio nas je onaj mali osjećaj neugode. Jer ipak je to zatvor, ipak su to ljudi sa strašnom i opasnom prošlošću. Ali snaga volje i adrenalin nas vuku da sviramo.
Zatvor u Jastrzębie-Zdróju je poluotvorenog tipa i nekima od zatvorenika dopušteno je raditi i izlaziti iz pritvora. Istodobno, ženama je zabranjen ulazak pa su Božje Ovčice za Anu dobili dozvolu tek nakon što su preuzeli odgovornost.
– Dobra stvar kod svirki u zatvoru je ta da kad istovarite stvari dolaze „roadiji“, odnosno neki od zatočenika i sve vam lijepo nose. Ostaje vam eventualna neka vrećica ili ruksak s osobnim stvarima. Sve su to srdačni ljudi, u neuglednim zelenim kombinezonima, puni tetovaža, sućutnih pogleda… Prije svirke smo se pomolili, nakon čega sam osjetio radost i da Duh Sveti već djeluje. Na samoj svirci zvuk nije bio nešto, ali se okupio fini broj ljudi. Nakon svirke, dva zatvorenika su napravila intervju s nama za njihov list. Oduševljeni su svirkom, energijom, porukama koje iz nas zrače. A mi smo oduševljeni njihovim sudjelovanjem u svemu tome, njihovim prihvaćanjem takve glazbe koju sigurno ne slušaju u „slobodno“ vrijeme, očito nije sve u glazbi. I nije, bitan je taj „paket“ koji „darujemo“. Bez Duha Božjega bilo bi uzaludno uopće i postojati – prisjeća se Mihac.
Pet dana kasnije, 17. listopada, Ovčice su se vratile u zatvor gdje su već svirali 2011., onaj u gradu u Raciborzu (grad koji se kao i Jastrzębie-Zdrój nalazi u pokrajini Šleziji na jugozapadu Poljske).
– Čim smo došli tamo krenula su stara sjećanja. Također, kao i prvi put, i temeljita kontrola i pretres cijeloga auta i nas. Zanimljivo je to da je svirka bila u 10 sati ujutro. Ipak malo prerano za hardcore, ali propisi su takvi, i morali smo se toga pridržavati. Prije samog ulaska u zatvor opet ona nelagoda, nevolja, slabost… Međutim kada samo krenuli sa svirkom sve je to nestalo. Sigurno zbog molitve i Duha koji nas pokreće, ali i zbog načina na koji su nas prihvatili. Ekipa je mahala glavom u ritmu, svaku pjesmu nagradila skandiranjem. Neki pokušavaju pjevati s nama mada ne znaju tekst. A kulminacija je bila s Twoj jestem (poljski prepjev pjesme Tvoj sam, za koju su Božje Ovčice snimile i hit). Te pjesme su se sjećali i oni koji su nas gledali prije dvije godine. Bio je to jedan od naših najboljih koncerata ikada – rekao nam je Tomislav Mihac.
Nakon koncerta, mnogi zatvorenici došli su do njih čestitati im i zahvaliti. Ili, kako Mihac kaže:
– Mi dobro znamo kome pripada sva hvala i slava i tko nam daje snage za sve što radimo.
Možda je došlo vrijeme da svoj kršćanski hardcore odsviraju i u nekom od zatvora u Hrvatskoj? Mislim da možemo odgovoriti za njih i reći da nema ničega što bi radije napravili od toga.
