Moram priznati da sam nakon pisanja izvješća onako strogo informativnog što smo sve radili na biskupijskom susretu osjećala da nisam dovoljno poručila mladima što je ustvari bilo na našem susretu. Ovaj susret zbilja smo iščekivali kao Eskimi sunce i očekivali smo da će to biti susret koji će nas obogatiti novim poznanstvima, novim porukama koje ćemo ponijeti u srcima, ali bilo je to daleko više od toga.
Cijeli tjedan prije susreta dosađivala sam svakodnevno Bogu pitanjem:“Bože, gdje Ti mene želiš u subotu, moram biti na dva mjesta, gdje je moje poslanje?“ U isto vrijeme moram biti na predavanju na faxu i na susretu, organizacija susreta zahtjeva da budem voditelj, treba se pripremiti i za to. Tata mi dan prije odmah rekao da uzmem auto i da odem na susret jer me već vidi žalosnu ako ne odem. Prijepodne dok je moja ekipa iz župe krenula ja na predavanju razmišljam kako ću sada propustiti bitan dio, svetu misu, duhovni nagovor…..
Božja „providenca“ uistinu opet odgovara na molitve jedne mlade duše koja želi prisustvovati zajedništvu, druženju sa prijateljima i poznanicima iz biskupije.
Prvi puta idem sama prema Otočcu, nisam putovala sam, za suputnike imala sam sv.Nikolu i sv.Kristofora tako da su mi pomogli čitavim putem u vožnji.
Cijelim putem slušam HKR i čujem najavu našeg susreta, kroz glavu mi prolaze sjećanja na prijašnja druženja.
Sretno stigla na odredište i veselo sam se pripremila za popodnevni program. Nebo se nešto naoblačilo, mirisalo je na kišu. Tako sam iz srca zavapila:“Samo ne sada, molim Te, imamo Put Svjetla na otvorenom na Fortici!“ Uputili smo se svi na Forticu gdje smo molili Put Svjetla, predivnih sat vremena molitve, razmatranja i zajedničkim hodom kroz prirodu. Sve je mirisalo, svaki cvijet, a i lagani povjetarac odavao je pristunost Duha Svetoga. Članovi zborova su između postaja započimali popularne pjesme mladih, a ostali su se rado nadovezali, tako da su naši glasovi odzvanjali prirodom i imam osjećaj da je onaj lagani povjetarac te naše glasove nosio dalje. Nakon posljednje postaje, naš biskup udijelio nam je blagoslov u kapelici. Počeli smo se spuštati natrag prema centru grada na popodnevni dio programa koji se trebao održati u POU. Tada se spusti kiša milosti na nas, blagoslovilo nas je s neba kao što su to oblaci i navjestili. Bilo mi je lijepo gledati srednjoškolce koji su pjevali cijelo vrijeme popularnu pjesmu „Nek pada“.
U POU popodnevni dio programa, nas četiri trebale bi najaviti svakoga, to se sve slagalo u hodu, improviziralo do kraja. Zborovi su se predstavili predivnim pjesmama, izbore su prilagodili susretu. Po dogovoru trebala sam najaviti zajednicu Cenacolo. Imaju neku predstavu koju su nazvali „Iz tame u svjetlo“. Moram priznati da nisam očekivala da me sama predstava, skazanje ili kako god to drugačije nazvali može dirnuti do suza. Sam prikaz životnih situacija i detalja koje je mlade ljude doveo do tame ovisnosti, zalutali su u drogu, zanemarili život, obitelji…..nakon prikaza te tame, posvjedočili su nam kako su se vratili na svjetlo, tko im je pomogao, kako ih je ustvari sam Bog vratio i kako nije pustio da mladost ode krivim putem.
Prvo svjedočanstvo, bivše manekenke, a sada majke troje djece sve je češća situacija danas kada je djevojkama nametnuto mišljenje da je izgled bitan. Moram priznati da sam spretno sakrivala suze. Posvjedočio nam je bivši nogometaš koji je kako sam kaže svoje najbolje godine ostavio u ovisnosti o drogi. Još mi odzvanjaju njegove riječi:“Budite sretni jer ste danas tu, jer smo svi danas tu jer je Bog tako htio, a ne da budete na nekom drugom mjestu, budite zahvalni na tome, koristite mladost za ovakve trenutke.“ Doista mi je odgovorio na moje pitanje koje sam cijeli tjedan postavljala. Njegove riječi i životni put dirnuo je srce svakog pristutnog, sada su naše suze bile kiše milosti jer ne znam je li bilo ikoga u dvorani, a da nije zaplakao.
Nakon laičkih svjedočanstava, svoj put ispričale su nam i dvije časne sestre i jedan bogoslov. Kad vidite da netko o svom pozivu priča sa osmijehom na licu, onda znate da je tu Ruka Božja doista imala svoj udio. Promatrala sam malo srednjoškolce i krizmanike i po njihovim reakcijama zaključujem da im je ovo bila velika poruka i uputa. Oni su najčešće izloženi opasnostima i nemoralnim ponudama današnjeg svijeta.
Nakon svega zaplesali smo i zapjevali. Pozvali smo sve prisutne da uzmu poruke koje je prethodno naša Vesna napisala na papiriće. Čula sam dosta reakcija da su izvukli poruku koja im je pomogla na neko pitanje koje ih je mučilo.
Naš susret zaključili smo najbolje što smo mogli. Klanjanje je bio trenutak kada smo svu zahvalu za taj bogati dan predali na oltar. Kad sam čitala molitvu našeg susreta i na dijelu molitve koji kaže:“Progovori mi: Vjera te tvoja spasila“, doista sam osjetila da sam dobila odgovor na svoj vapaj. Toliki mladi iz cijele biskupije taj dan, tolika radost, iskreni osmjesi na licima, biskup koji je cijelo vrijeme bio s nama nije krio svoje dojmove…..
Kako kažu reklame:“Ali, ni to nije sve….“ Neizostavan mi je dio kad se sa svakog susreta vraćamo kući uvijek cijelim putem komentiramo kako nam je bilo i da smo napunili svoje „duhovne baterije“ i već razmišljamo kada će to biti idući puta, koliko moramo čekati, a što ćemo do tada raditi? Evangelizirati, to je misija svih nas. Mladi katolici nemaju misiju za ljepši osmijeh, već za iskreniji osmijeh. Dragi mladi, pomozite i ostalima da otkriju svoje iskrene osmijehe, svi ih skrivaju negdje u sebi. Pomognite im pronaći Boga, molite za one koji još Boga ne poznaju.
Pozdrav u Kristu,
Dijana Beganović
