Gunja, Rajevo Selo, Račinovci – postala su mjesta o kojima u Hrvatskoj mnogi pričaju. Sve miriše na vodu, zrak pun buke od udaraca i rušenja zidova i kuća, stvarnost je koju žive Gunjanci posljednjih tjedana nakon što su se, oni kojima to mogućnosti dopuštaju, odlučili vratiti. Kratka vožnja kroz mjesto kada se noć spusti nad kuće županjske Posavine otkriva da nema mnogo života: iako se po danu mogu susresti ljudi koji rade, večer otkriva sve. Svjetlo dopire tek iz nekih kuća, i to katnica, a iako bez struje, veselje i radost širi se u dvorištu gunjanske osnovne škole, u blizini crkve sv. Jakova – gdje su udruge Studentski katolički centar Palma i Magis podigle šatore te krajem srpnja započele trotjedni humanitarno-radno-volonterski program za mlade. »Stanovnici« robinzonskoga načina života bili su budni i do 1 sat poslije ponoći, ali u danima kada smo ih posjetili sve je bilo drukčije: nisu radili zbog dana općine i župnoga blagdana, ali uvjeravaju nas – inače se sve zna, u kampu vlada vojnička strogost. Pošli smo iz Zagreba vidjeti kako žive mladi Gunjanci, jesu li slike koje dolaze televizijom i internetom zaista stvarnost koja se tamo živi… S mladima smo u ljetnom radnom kampu proveli 24 sata, posjetili smo obitelji kojima pomažu, razgovarali s mještanima i svjedočili »rađanju« novih prijateljstava, kao i potvrđivanju vrlina pravednosti, suosjećanja i ljudske solidarnosti na koje mladi katolici ne zaboravljaju.
»Priprema, pozor, sad« – poznata je krilatica iz športskoga rječnika, a iako je humanitarno-radni kamp u Gunji bio daleko od igre i natjecanja, svejedno se primijenila ta krilatica, jer vremena za gubljenje nije bilo i mladi su svoje zadaće shvatili ozbiljno i odgovorno. Posao je čekao, trebalo je doći do onih koji su bili spremni pružiti ruku potrebitomu, žrtvovati svoje vrijeme, »poginuti« za Slavoniju. Priča iz kampa slijedi u tri čina…
»Priprema«: prekrasno ispletena paukova mreža
Nije sve od početka išlo »glatko«: čak ni s prijavama volontera, jer lakše je bilo prikupiti priloge i izdaleka pomoći iz svoje ugodne fotelje nego se odvažiti i krenuti u poplavljena područja. Bili su toga svjesni i organizatori pa su u pripremi kampa snimili video kako bi prenijeli slike i ozračje iz Gunje. Razloga za to bilo je više: mladi nisu znali što mogu očekivati, pitali su se hoće li stvarno biti posla, pa se filmom u svijet internetskoga bespuća poslala »virtualna razglednica« i poziv na djelovanje. I pokazalo se da je ta strategija bila uspješna: gotovo svi voloneri s kojima smo razgovarali rekli su nam da su na Facebooku vidjeli link za prijavu i nisu mnogo razmišljali da krenu u akciju. Okupilo se tako šaroliko društvo iz Zagreba, Zagorja, Požege, Osijeka, Dalmacije…
Pripremiti kamp nije jednostavan posao. Nije to samo podizanje šatora, kreveta i tuševa (kojih doduše u prvom tjednu kampiranja još uvijek nije bilo). To znači imati ljude, prisutnost, osigurati život i dom za volontere. Iskusnoj ekipi koja »u nogama« ima već deset ljetnih kampova u Modravama prvo iskustvo na kontinentu bio je svojevrsni izazov – svjedoči voditeljica kampa Terezija Klaić. Ali među vjernicima računa se na providnost, koja se pokazala bliskom i u ovom kampu. Mnoge su se stvari rješavale u hodu: dogodila se suradnja s Crvenim križem, mještanin im je ustupio napuštenu kuću koja je postala kuhinja »pod krovom«… Važnoga i predanoga saveznika našli su i u đakovačko-osječkom nadbiskupu Đuri Hraniću, bez čije financijske i materijalne podrške kamp ne bi mogao zaživjeti.
Višeslojan posao oko dizanja i održavanja kampa, koji se još uvijek suočava s izazovima, zapravo je prekrasno ispletena »paukova mreža« organizatora i volontera, a postaje vidljiva tek kada se pogleda pod određenih kutom. Tu smo perspektivu mogli zapazili kada smo i sami legli u šatorsko naselje s pedesetak mladih, kleknuli u crkvi na molitvu, blagovali u priručnoj kuhinji te počeli raditi…
»Pozor«: široka slavonska duša ne zaboravlja
Obzirni i pomalo hladni pogledi volontera sa samog početka kampa brzo su iščeznuli, jer mlade je ujedinila želja za pomoću, a međusobnom upoznavanju pridonijele su i radionice, kateheze na kojima su se svake večeri dijelila iskustva s terena i razgovaralo o temama poniznosti, pouzdanja, aktivizma. Velika pozornost stavljena je na duhovnu dimenziju kampa: svaki je dan započinjao molitvom časoslova, a završavao misom te klanjanjem u pjesmi i tišini. I to je donosilo plodove, svjedoči duhovnik SKAC-a o. Ivan Mandurić, jer »ljudi primjećuju da oni koji su volonteri zbilja rade angažiranije, sa srcem, s više emocija«, a duhovna hrana kompas je koji je samim volonterima ponudio odgovore »kako reagirati na ljudsku patnju i muku«. Da pušu neki novi vjetrovi među mladima pokazalo se na jednoj od misa: iako je broj muških i ženskih volontera u prvoj skupini bio gotovo izjednačen, muški je spol rezultatom 7 : 2 nadjačao u glasnom izricanju molitava – što je u najmanju ruku neobično i zavrjeđuje pozornost…
Ne zamarajući se muško-ženskim ulogama i poslovima, svi su volonteri prihvatiti dnevni raspored: u 6 sati ustajanje, potom molitva i doručak, a vrijeme od 8 do 12 sati bilo je rezervirano za jutarnji rad. Nakon popodnevnoga predaha od 15 sati počinje druga runda posla. U prvim danima ni sami Gunjanci nisu znali da se u dvorištu škole nešto kuha, ali s vremenom se proširio glas o marljivim i dobrim volonterima pa uz obitelji koje su se u župi upisale za pomoć i sami mještani počeli su dolaziti i tražiti volontere. Svaku je kuću prije početka radova obišao tim koji je pogledao koji će alat trebati ponijeti i koliko će volontera biti poslano. Efikasna bilanca nakon prva četiri dana pomaganja – tridesetak je kuća u kojima su zidovi otučeni do cigle. Pomagalo se i radilo i u napuštenim kućama, poput one u ulici Maka Dizdara gdje živi dvoje staraca s invaliditetom, a izbjegli su u Zagreb.
Upregnuli su snage svi volonteri, a u jednodnevnu akciju stiglo je i desetak srednjoškolaca iz Trnave. Oduševili su se kampom, a na brižne komentare gostoljubivih domaćina da su premladi »prkosili« su još ustrajnijim i predanijim radom. A široka slavonska duša, koja se poput Gunje račva u svim smjerovima i jedina mu je ograda ta nesretna Sava, ne zaboravlja takvu solidarnost.
»Sad«: obijanje zidova dovedeno do savršenstva
Da udaranje u suhu žbuku, koja se tri tjedna natapala vodom iz Save sve dok se nije povukla, ne mora biti ujednačen i dosadan posao pokazali su mladi volonteri. U Ulici Ante Starčevića na broju 145 kod bake Bajrame vrijedna ekipa od desetak mlađih i starijih iskusnih volontera uzela je u ruke čekiće, krampove, sjekire, lopate i oblikovali su – veliko srce. »Selfi« ispred takvoga »umjetničkoga« ostvarenja nije se mogao zaobići… Ali u borbi s rokovima popodnevna smjena nije se više mogla diviti toj »srdačnoj dobrodošlici«: samo u nekoliko sati cijela je unutrašnjost kuće s četiri prostorije bila potpuno obijena i spremna za novi posao. Popodnevnoj šihti zadaća je bila dovršiti vanjsku fasadu, a tek tada je njihova »domaćica« shvatila da je riječ o volonterima, a ne »državnim radnicima«, pa joj je srce bilo ispunjeno zahvalnošću.
Kada nisu na radnom mjestu, koje se iz dana u dan mijenjalo, mladi volonteri bili su u prostoru kampa: u dva velika i dva pomoćna šatora ulazilo se jedino na spavanje jer je tijekom dana sunce toliko zagrijalo »spavaće sobe« da u njima nije bilo ugodno boraviti. Zato je »najposjećenija« postaja u trenutcima predaha i odmora bila »pušionica«, a uz popodnevno posluživanje kave veselje i energija tražila se i u čokoladama, keksima, slasticama… U kuhinji i blagovaonici postavljen je priručni kotao, uključeni su hladnjaci, a granica između tih dviju prostorija nije bila strogo određena jer svi su volonteri bili pozvani radno odijelo zamijeniti kuharskom kapom. Trebalo je svakoga dana pripremiti doručak i večeru, a ručak je bio osiguran iz pučke kuhinje – ali rijetki su htjeli ostajati na toj zadaći, ne zato što im je kuharsko umijeće na niskim razinama (što je demantirao ukusni meni), nego je mlade više privlačio susret s ljudima na terenu.
Na ulicama Gunje radilo se štošta: pojedini su mladi iznosili vlažna drva na sunce kako bi se osušila, dovozila se hrana starijima i usamljenima iz pučke kuhinje, ali ipak najviše se radilo na »krbanju zidova«. Udarci u zid nakon tri dana dovedeni su do savršenstva pa su ruke – unatoč umoru i izmorenosti – već i same svladavale zapreke na zidu. Oni spretniji i hrabriji uzeli su i »hilti«, a često su se od susjeda posuđivali čekići, špahtle, sjekire. Završetak posla nije značio i kraj kontakta s obiteljima jer mnogima se ponovno vraćalo: pozdraviti ih, pružiti ruku, prozboriti koju riječ… Mladi katolički volonteri pokazali su opet da nije sve u institucijama i novcu, nego da se blago skriva u ljudskoj neposrednosti – jer je emotivnim Gunjancima već dosta obećanja i praznog tapšanja po ramenima od kojega se ne živi.
