Kao da je bilo jučer
Kroz sve ove godine prošla sam dosta raznih susreta mladih, ali u kategoriji „naj“ susreta daleko prvo mjesto u mom srcu zauzima Svjetski dan mladih u Rimu 2000. godine. Sve je tako živo u meni kao da se zbilo jučer…a baš i nije.
Rim me te dane podsjećao na Indiju gdje ima premalo gradskih buseva pa nastane kaos kad onaj jedan željno iščekivani dođe i bez obzira na gužvu svi se moraju ukrcati – bilo u bus, ili na njega ili više sa strane… tako je to otprilike bilo u Rimu – dobro – mi nismo baš visili sa strane – ali nas se svako jutro uspjelo 200 ugurati u mali gradski bus kako bi došli do centra Rima… a najbolje je – nitko se nije žalio. Odmah su krenule naše hrvatske pjesme, svi koji su mogli, ruke su stavili kroz prozor i mahali prolaznicima. Na cestama Rima smo se međusobno često sudarali i umjesto učenja internacionalnih psovki često smo si znali uz onu riječ „sorry“ razmijeniti majice, značke, kape, otpjevati koju. Možete li to zamisliti?? Mene je to fasciniralo – 2 000 000 mladih ljudi, vruće, gužva, kaos, a odlična atmosfera. Nevjerojatno!!
No, sva ta dobra atmosfera nalazila je svoj temelj u grupi s kojom sam bila (FRAMA i mladi s vjeronauka iz Crkve Sv. Franje s Kaptola). Moj bus je vodio legendarni fra Ivan Matić – Johhny.
Dakle krenuli smo 13. 08. 2000. rano ujutro, pravac Asiza jer se tamo uvečer održavao susret franjevačke mladeži nakon kojeg smo se svi zajedno 14. 8. uputili prema Rimu.
Već je Asiz bio pomalo predokus onog što će se zbivati u Rimu… toliko ljudi iz cijelog svijeta – čas smo se slikali s brazilcima, pa sa česima… razmjenjivali e-mailove, adrese, a navečer smo se svi skupili u Crkvi Sv. Franje i zajedno molili. Na kraju molitve smo svi u tišini prošli i kratko se pomolili na grobu sv.Franje te je na kraju svatko dobio mali drveni križić Tau. Znam da mi se ta tišina i sabranost tisuće mladih ljudi urezala u pamćenje. Jednostavno nikom nije bilo do zafrkancije već do molitve, sabranosti… svatko je imao puno nakana i svi smo to došli predati Bogu. Po izlasku, opet pjesma veselje, a ni ne može biti drugačije s tim franjevcima.
14. 08. smo krenuli put Rima i tijekom kasnog popodneva smo stigli na naše odredište – stadion Olimpico (muški rod je bio oduševljen) gdje nas je dočekalo mnoštvo volontera, a mi Hrvati smo doslovno izletili iz buseva i pozdravili ih pjesmom, rukovanjem i zagrljajem kao da se znamo 100 godina. To je bilo naše središte gdje samo svaki dan večerali i dobivali odgovore na bezbroj pitanja. A naše je prenoćište bila jedna mala simpatična
osnovna škola koja je imala pitku, ali ne i toplu vodu što nam uopće nije smetalo jer je bilo svaki dan 40 stupnjeva. Prvu i drugu noć baš i nismo spavali jer se imalo puno toga za ispričati, otpjevati, ali ubrzo smo se počeli pridržavati kućnog reda i ranog lijeganja na radost volontera i voditelja, jer su nas dnevni ritam i vrućina umorili.
Odmah prvi dan išli smo u baziliku Svetog Petra i bila nam je darovana milost proći kroz Sveta vrata u Jubilarnoj godini gdje smo molili za oprost i svima nama potrebne milosti. Dan i noć u baziliku se slijevala rijeka mladih u dugačkom redu od sredine Via della Conciliazzione do bazilike. Taj smo dan ujedno imali i kratki susret sa Svetim Ocem koji je izrazio dobrodošlicu u Rim svojim „najdražim mladima“ te nas pozvao da dopustimo Riječi da postane Tijelom na ovom susretu u našim životima što je bilo i geslo Susreta (I Riječ tijelom postade i nastani se među nama). Tih smo dana u Rimu stvarno bili obogaćeni raznim sadržajima – od klanjanja pred Presvetim, koncerata ozbiljne i pop-glazbe, recitala, Misa, križnog puta ispovijedi koje su postale pravi hit i otkriće za mnoge.
Osobit doživljaj su bile i kateheze na materinskom jeziku, koje su vodili najviši crkveni dostojanstvenici pojedinih mjesnih Crkava nazočnih u Rimu. Iznenadili su nas i brojem i radošću Hrvati iz Crne Gore i iz Srijema, kojih je (i jednih i drugih) preko stotinu, te katolici iz Makedonije, koji su se u katehezi pridružili nama Hrvatima. U istom vremenu mi Hrvati smo se okupljali na više mjesta jer predviđena crkva sv. Hipolita nije dovoljno velika za nas 6 000 koliko nas je bilo. Mi smo Hrvati radosno dočekali najprije našeg zagrebačkog nadbiskupa mons Bozanića, a drugi dan i kardinala Pu1jića, koji su nam govorili o nevjerojatnom, neočekivanom odazivu mladih na ovo okupljanje oko Svetog Oca kao o daru Duha Svetoga i čežnji mladog bića za ispunjenošću ljubavlju i prihvaćenošću, koje se može doživjeti samo u zajedništvu s Bogom; te o čežnji za osobnom svetošću – kao zaista velikom izazovu Crkvi budućnosti. “Bog čovjeka čovjeku približava”; “Nije sramota plakati, sramota je odustati” – riječi su njihove kojih se i dan danas sjećam. “Nemojte se bojati biti sveci trećeg milenija!” Ovaj je Papin poziv bio cijelo vrijeme prisutan na svakom koraku, a neki od nas su ga ispisali i na majicama.
No vrhunac Susreta je bio dvodnevni program na prostoru Tor Vergata (subota 19. i nedjelja 20.08. 2000.) na kojemu je dva milijuna mladih odlučilo provesti vikend s jednim jedinim ciljem,
s jednom jedinom željom: čuti i vidjeti papu Ivana Pavla II. Molilo se, pjevalo… i „skuhavalo“ na +40. Bilo je toliko vruće da je grad organizirao vatrogasna kola koja su nas polijevala s vodom iz šmrkova cijeli dan.
Nakon cjelodnevnog subotnjeg iščekivanja došlo je i vrijeme za bdijenje s Papom Ivanom Pavlom II. U času kad je izašao uz pjesmu „Emmanuel“ više ništa nije bilo važno – ni smrad, ni blato, ni opekline od sunca, ni žeđ, ni glad. S nama je čovjek koji nas voli, kojem vjerujemo i koji nas vodi Kristu – samo to je bilo bitno. Vičemo, plješćemo… sve dok ruke i glas služe. Papa nam uzvraća : “Ivan Pavao voli vas!” Prekrasan prizor tisuća, stotine tisuća, milijun, dva milijuna svijeća u noći bdijenja gori iz ljubavi spram Učitelja koji govori srcem Svetog Oca; prizor je prelijep, a onda je i vatromet obogatio ovaj prekrasni trenutak neba na zemlji. Bdijenje je bilo prekrasno…uživali smo mi mladi, ali i sam Sveti Otac. Sjećam se, kako je program završio u 23.30 no Sveti Otac je htio sa nama dočekati ponoć što nas je sve skroz oduševilo. Taj spontani polusatni program je bio tako srdačan.
Nakon probdjevene noći na otvorenom, poslije osam sati, dok vrućina nije postala neizdrživa, konačno je došlo i do glavnog susreta – Sveti Otac je, u prisutnosti najviših talijanskih dužnosnika i crkvenih dostojanstvenika, predvodio Euharistijsko slavlje a mi mladi smo ponovno otvorenih očiju, usta, duše i srca sluša, pljeskali i klicali na mjestima na kojima je Papa najzahtjevniji i gdje nas je pitao, kao što je Isus pitao Petra: “Hoćete li i vi otići?”, a Petar odgovara: “Kome ćemo ići? Ti imaš riječi života vječnoga!”
Na kraju, prije završetka svega rekao nam je: “Na završetku ovoga Svjetskog dana, gledajući vas, vaša mlada lica, vaše iskreno oduševljenje, želim iz dubine srca zahvaliti Bogu za dar mladosti, koja po vama ostaje u Crkvi i u svijetu… Hvala Bogu za tolike mlade koji su se tijekom ovih šesnaest godina okupili… Kada se vratite kući, nemojte se razočarati. Iz Rima, Petrova i Pavlova grada, Papa vas prati s ljubavlju i, parafrazirajući riječi sv. Katarine Sijenske, kaže vam: ‘Ako budete ono što trebate biti, zapalit ćete svijet!’”
Na povratku kući, svi smo bili puni dojmova… svatko je došao do mikrofona, posvjedočio – ozbiljno, kroz šalu, nastajale su i neke novokomponirane pjesme… taj povratak je definitivno bio najkraće putovanje od Rima do Zagreba jer nije dostajalo za podjelu svega onog što je bilo u srcima.
Za kraj bih svakom toplo preporučila – ako možete NEMOJTE PROPUŠTATI SUSRETE KATOLIČKE MLADEŽI, ni svjetske, ni nacionalne, ni biskupijske, ni župske. Svi ti susreti nas vode i daju predokus Susreta sa Uskrslim koji nas čeka u Vječnosti.
