Malo je podataka o svetom Valentinu. Sveti Valentin iz Ternija podnio je mučeništvo za Krista u drugoj polovini III. stoljeća, u doba najžešćih progona kršćana u Rimskom carstvu. U spisima se o sv. Valentinu kaže da je bio svećenik u Rimu i da se odlikovao mudrošću i kreposnim životom. Zbog toga je uživao velik ugled i kod pogana i kod kršćana. Car Klaudije II. htio ga je osobno upoznati. Valentin je slutio što bi mu se nakon susreta s carem moglo dogoditi pa se zato molitvom spremio za skori svršetak, za mučeničku smrt. Valentin je stupio pred cara, koji mu je rekao: «Valentine, rado bih čuo tvoju mudrost i želio bih biti tvoj prijatelj. Za uzvrat samo jedno od tebe tražim: povratak k staroj vjeri u rimske bogove.» Valentin je odvratio: «Svijetli care, kad bi bar nešto slutio od Božje slave, to nikad ne bi od mene tražio. Krist je za mene pravi Sin Božji.» Na upit jednoga od sudaca što misli o rimskim bogovima, odgovorio je: «To su demoni!» Sudska skupština se podigla na noge te zatražila Valentinovu smrt. Valentin je zamolio cara da mu da samo koji trenutak te mu na brzinu istumačio osnovne kršćanske istine. Car je bio duboko potresen. Ali je gradski upravitelj uzviknuo: «Valentin je čarobnjak!» Na to je nastala velika gužva. Car se prestrašio bune u narodu pa je Valentina predao gradskom upravitelji, a ovaj opet sucu Asteriju da ga preobrati. Asterije ga povede u svoj dom. Ali i tu se dogodilo nešto neočekivano. Nije sudac priveo Valentina na poganstvo nego je Valentin obratio suca na kršćanstvo. Bilo je to ovako. "Ako tvoj Krist", veli njemu sudac, "može ozdraviti moju kćerku koja je pred dvije godine oslijepila, prihvatit ću i ja kršćanstvo!" Valentin položi ruke na slijepu djevojku i prizove Krista u pomoć iskrenom molitvom. I gle čuda! Djevojka je progledala! Asterije se odmah dao krstiti te uskoro skupa sa svojom obitelji umre mučeničkom smrću. Gradski je upravitelj Valentina dao izmlatiti toljagama, a zatim naredio da mu odrube glavu. Bilo je to godine 269. na Flaminijskoj cesti. Mučenika je pokopala neka žena Sabinilla. Nedugo nakon njegove smrti proglašen je svecem, a papa Galezije je godine 496. proglasio 14. veljaču danom sv. Valentina. Narod ga zaziva u pomoć kod očnih bolesti, padavice i u drugim potrebama već od ranog srednjeg vijeka…
Car Klaudije II. začudio bi se što današnji svijet sv. Valentina štuje kao zaštitnika ljubavi između mladića i djevojaka, muževa i žena. Na suđenju u Rimu 269. godine, kad je svetac osuđen na smrt, nije bilo govora o ljubavi, nego o Isusu Kristu. Mučenik Valentin ni kriv ni dužan postade zaštitnikom zaljubljenih. Ako mu se netko od zaljubljenih u ovo vrijeme moli baš kao svecu, mogao bi se nadati prosvjetljenju da je prava ljubav daleko od onoga što se danas o njoj govori. Možda bi to trebala biti poruka Valentinova kao dana zaljubljenih. Uvijek bi iznova trebalo učiti da ljubav nije puka požuda. Požuda je sebična, a ljubav je bitno nesebična. Budući da praktički cijela godina pripadapožudnoj ljubavi, možda bi baš Valentinovo moglo pokazati njezino drugačijeshvaćanje i življenje. Onda se ni sveti Valentin ne bi čudio što mu se zaljubljeni parovi posebno mole, jer premda se nije bavio ljubavlju između muškaraca i žena, približavao je Isusov stav kao nesebičnu ljubav koja želi promijeniti svijet. Ne bi valjalo da kršćani Valentinovo kao Dan zaljubljenih smatraju nečim što zapravo nema veze s tim svecem. Ako bismo se zaustavili na našim osnovnim potrebama, uvidjeli bismo da je temeljna naša potreba ljubiti i biti ljubljen. O ljubavi često govorimo. O ljubavi često slušamo! O ljubavi često čitamo! Ipak, što je ljubav? Postoji li išta na ovome svijetu za čim čovjek toliko vapi koliko vapi za ljubavlju? Pogledamo li filmove, televizijske reklame, čitamo li pjesme i promatramo li čovjekovo traganje u životu – sve kao da želi govoriti o ljubavi, a čovjek, nakon toga, izgleda razočaran i prevaren. Čovjek je ljubavi žedan! Riječ ljubav "sadrži mnogo značenja: čista i nečista ljubav; ljudska i božanska ljubav. Ona označuje i ljubav oca prema sinu, ljubav muškarca prema ženi ili žene prema muškarcu, u braku i izvan braka; spolnu želju, poštivanje gospodara od strane roba; ljubav prema bližnjemu ili prema tuđincu, osjećaj prijatelja prema prijatelju. Može značiti želju za hranom, za snom, pićem, dugim životom, mudrošću; ljubav čovjeka prema Bogu… ljubav Božju prema čovjeku, prema čitavom narodu… Ono što je zajedničko svim ovim značenjima nije strasni ili romantični osjećaj ni korist ili užitak, nego obzir prema ljubljenoj osobi, koja drugoga privlači svojom nutarnjom vrijednošću. Ljubav nije samo osjećaj, nego je stav, karakter prema nekoj osobi. Ljubav je božanska snaga u nama ljudima. Mi je kršćani ljubav na poseban način primamo u sakramentu krštenja, uz vjeru i nadu, kao bogoslovnu krepost. Ljubav je teško definirati, teško ju je objasniti. Ljubav se ne dokazuje, ljubav se može samo pokazati. Savršeni primjer ljubavi dao nam je sam Isus Krist. Isus znajući što će mu se dogoditi prije smrti – svojim učenicima predaje svoju želju. Pogledajmo izvještaj Ivana evanđeliste o Isusovu pozivu na ljubav: U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: "Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj. To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna. Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što god zaištete u moje ime. Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge…" Isus nas poziva na ljubav ili bolje reći Isus nam zapovijeda da ljubimo jedni druge. Bog je čovječanstvu dao definiciju ljubavi u događaju i osobi Isusa iz Nazareta, osobi Isusa Krista. Isus Krist je Ljubav Očeva! Isus je pokazao kako se ljubav čini. "Kao što je Otac mene ljubio, tako sam i ja vas ljubio. Ostanite u mojoj ljubavi!" – pokazujući razloge, motive ostanka – "da radost moja bude u vama, te da radost vaša bude potpuna!" Jer ljubav je izvor svih radosti! Isus nam daje način "ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!" Isus je svoju ljubav pokazao darivajući svoj život na sramotnom križu! Bez puno riječi, ali sa najvećim i najuzvišenijim djelom, svoj život za naš život!!! Krist nam je pokazao da je Božja ljubav bezuvjetna. Ljubljeni smo ma kakvi bili i kako živjeli! Ali nam Božja bezuvjetna ljubav ne daje za pravo da svakako živimo! I upravo nas ljubav poziva na odgovornost! Isus je znao da bez ljubavi nema punine ljudskoga života. Zato čovjekovu potrebu ljubavi uzdiže na zapovijed. Sam Isus od učenika ne traži više nego što je on činio. Veli: "Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam." Isusova ljubav je konkretna, životna! Isus kaže: velim vama koji slušate: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj. I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima. … ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajući se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima. Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan. Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti. Savršenost Isusove ljubavi je pažnja i zauzetost prema onima koji je i ne očekuju, posebno osobe koje smo mi, po našim ljudskim mjerilima, već otpisali, a Krist poziva da uputimo svoju ljubav baš njima! To i jest posebnost kršćanstva!
Mnogi su izričaji o ljubavi svojom veličinom i dubokim sadržajem mnoge su pisce proslavili. Ipak, Hvalospjev ljubavi apostola Pavla za mnoge je najuzvišeniji! Pogledajmo taj hvalospjev! ''Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam! I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo. Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će. Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje. A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično. A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje, ali najveća je među njima ljubav.'' I kod apostola Pavla ljubav je konkretna! Pavao taj hvalospjev piše zajednici vjernika u Korintu koji je bio poznat po nemoralu. Zato Pavao smatra nužnim progovoriti o uzvišenosti ljubavi. Kod Pavla ljubav je uzvišena, očituje se u djelima i neprolazna je! Ljubav se ne opisuje apstraktno, znači kao definicija, nego nizom atributa, tj. konkretno, po djelovanju koje proizvodi! Npr. Ljubav je velikodušna i dobrostiva, ljubav ne zavidi i ne hvasta se, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi nego istini…
