U Krakovu, gradu iz kojeg je kardinal Karol Wojtyla, koji je na konklavi kardinala u Rimu 16. listopada 1978. izabran za papu, i to kao 264. nasljednik apostola Petra, sve itekako podsjeća na svetog Ivana Pavla Drugog.
Od prvog dodira s poljskom zemljom, kad se spustite na krakovsko tlo u zračnoj luci na Balicama koja nosi papino ime, preko ulica, zgrada, trgova, crkava, kipa ispred katedrale na Wavelu do kipa ispred svetišta nedavno podignutog u čast Svetog pape, na prostoru zvanom Bialych Morz, gdje je bio kamenolom u tvornici sode u kojoj je mladi Karol radio na početku njemačke okupacije Poljske kako bi zarađivao za život, sve intenzivno ukazuje na Wojtylu koji je diljem svijeta proslavio ime Krakova.
Ploča u čast papinih roditelja
Tako, na primjer, u crkvi svete Marije Magdalene, na istoimenom trgu podno dvorca na Wavelu, u kojoj se redovito održavaju koncerti klasične glazbe, a ispred nje se svaki sat izmjenjuju ulični umjetnici, pri dnu crkve stoji ploča u čast papinih roditelja, majke Emilije Kaczorowske, koja je bila učiteljica, etnička Ukrajinka i grkokatolkinja, i oca, poručnika Karola Wojtyle, koji je bio Poljak. Vjenčali su se baš u ovoj crkvi 1906. godine.
Karol se rodio u obližnjim Wadowicama 18. svibnja 1920. Roditelji su osim njega imali još jednog sina Edmonda i kćer Olgu, koja je umrla nekoliko sati nakon poroda, tako da je Karol nikada nije ni vidio. Majka mu je umrla kad je imao svega osam godina, nedugo potom i stariji brat, koji je bio liječnik.
Kardinalski šešir
Otac je Karolu preminuo u vrijeme kad je počeo studirati književnost na jagelanskom sveučilištu, u doba kad se mladi Wojtyla intenzivno bavio i glumom u jednom amaterskom kazalištu. Nakon toga odlučio se, u vihoru Drugog svjetskog rata, ući u “ilegalno” bogoslovno sjemenište s nakanom da postane svećenik krakovske nadbiskupije.
Poslije ređenja bio je poslan na doktorske studije u Rim, a nakon povratka posvetio se profesorskom poslu i radu s mladima. Krakovski biskup postao je 1958., a pet godina kasnije papa Pavao VI. imenovao ga je nadbiskupom. Kardinalski šešir dobiva 1967. godine kao najmlađi u kardinalskom zboru.
Živio je skromnim životom. Najviše vremena posvećivao je vjernicima i volio je izlete u planine. Družio se s prijateljima iz škole, među kojima su bili i mnogi Židovi, i itekako je suosjećao s njihovom patnjom u vrijeme nacističke okupacije u Poljskoj.
Sudjelovao je na Drugom vatikanskom saboru u nastanku pastoralne konstitucije “Gaudium et spes”, o Crkvi u suvremenom svijetu, te na dokumentima “Dignitatis humanae” o vjerskim slobodama i “Inter mirifica” o Crkvi u medijima. Iskustva je opisao u knjizi “Izvori obnove” iz 1972. godine. To je jedinstvena knjiga jer je kao aktivni sudionik Koncila napisao djelo o tome.
Nešto slično učinio je i nekadašnji splitsko-makarski nadbiskup dr. Frane Franić, koji se u ono vrijeme u Rimu družio s mladim krakovskim pomoćnim biskupom. Franićeva knjiga zove se “Crkva stup istine. Uspomene na moje doktrinalne djelatnosti u Drugom vatikanskom saboru” i objavio ju je Književni krug iz Splita 1998. godine.
Svetište Ivana Pavla Drugog
Kad se pojavio na balkonu bazilike svetog Petra nakon što su ga kardinali izabrali za papu, Wojtyla je nakon 456 godina bio prvi rimski biskup koji nije bio Talijan. I odmah je u startu svojom neposrednošću osvojio sve, urbi et orbi. Svoju prvu inauguracijsku misu, 22. listopada 1978., na Trgu svetoga Petra započeo je riječima:
“Ne bojte se! Štoviše, širom otvorite vrata Kristu. Otvorite Njegovoj spasiteljskoj vlasti granice država, gospodarske i političke sustave, široka područja kulture, uljudbe, razvitka. Ne bojte se! Krist zna što je u čovjeku. Samo On to zna!” Sve ostalo je povijest.
Dio te povijesti nalazi se u spomenutom modernom svetištu Ivana Pavla Drugog u Krakovu, koje se još naziva “Ne bojte se!”, a do kojeg od obližnjeg svetišta Milosrdnog Isusa – pobožnosti koju je upravo on kao papa promovirao, te samostana i crkve u kojoj je pokopana sveta redovnica Faustina Kowalska, kojoj se godinama ukazivao Isus čiji je lik prema viđenjima nacrtala i štuje se kao Milosrdni – vodi cesta imenom “Totus tuus”.
I sam taj naziv ulice asocira na dane kad je Ivan Pavao Drugi stolovao u Vatikanu. To je, naime, bilo njegovo papinsko geslo, kojim je samog sebe i cijelu Crkvu predao u ruke Blažene Djevice Marije, kako bi nas ona sve vodila Kristu, svome božanskom Sinu.
Za tu vjernost Majci Božjoj Ivan Pavao Drugi nemalo je pretrpio. Na to podsjeća i veliki broj relikvija u Wojtylinu svetištu. Prije svih tu je bijela reverenda koju je papa nosio kad je na njega na Trgu sv. Petra izvršen atentat. Bilo je to na blagdan Gospe Fatimske, 13. svibnja 1981. Bilo je 17 sati i 17 minuta, prije početka opće audijencije srijedom.
Turčin Mehmet Ali Ağca pucao je pištoljem iz blizine i ranio papu u trbuh, kažiprst i desni lakat. Jedna nevidljiva ruka vodila je putanju metka. Čudo da je ostao živ dogodilo se, kako je i sam papa posvjedočio, po Marijinoj majčinskoj brizi za Crkvu i cijeli svijet.
Kardinal Dziwisz, osobni tajnik svetog Ivana Pavla II
U donjoj velikoj kapeli čuvaju se relikvije krvi Ivana Pavlog Drugog. U jednoj od susjednih manjih kapela, onoj posvećenoj Gospi Čestnohovskoj, zaštitnici Poljske, brojne su uspomene na poljskog papu: biskupski štap, krunice, medaljice i drugi pobožni predmeti koje je koristio za života. Tu je i njegov bijeli kaput i karakteristične crvenkaste cipele koje je redovito nosio.
No, na poseban način ističe se nadgrobna ploča ispod koje je bio pokopan nekoliko dana nakon što je preminuo u Apostolskoj palači u Vatikanu, u subotu 2. travnja 2005., uoči blagdana Božjeg milosrđa. Dok mu tijelo nakon beatifikacije nije preneseno u baziliku svetog Petra, Ivan Pavao Drugi počivao je u kripti bazilike, podno reljefa Bogorodice koja je rad poznatoga hrvatskog kipara Ivana Duknovića, rodom iz Trogira, iz 15. stoljeća.
U glavnoj crkvi dominiraju freske s prizorima iz Isusovog života, rad poznatog isusovca i akademskog slikara, patera Marka Ivana Rupnika.
Živa pak Wojtylina relikvija, kardinal Stanislaw Dziwisz, dugogodišnji osobni tajnik pape Ivana Pavla Drugog, danas umirovljeni nadbiskup Krakova, u nedjelju 8. listopada u jutarnjim je satima služio svečanu misu na kojoj su sudjelovali i Hrvati, sudionici poljsko-hrvatske konferencije “Utjecaj poljskog pape svetog Ivana Pavla II. na hrvatsku zajednicu” koja je, pod počasnim pokroviteljstvom hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i poljskog predsjednika Andrzeja Dudyja, održana u ponedjeljak 9. listopada u Krakovu, u biblioteci Sveučilišta pape Ivana Pavla II.
Nedjeljnu misu prenosila je izravno poljska televizija, u čast papina dana, odnosno sjećanja na datum kad je Karol Wojtyla 1978. godine bio izabran za poglavara Katoličke crkve. Tom je prigodom riječi pozdrava pri kraju mise izrekao isusovac Božidar Nagy, početkom osamdesetih urednik hrvatskog programa na Radio Vatikanu.
Pater Nagy, koji se s papom više puta susretao te ga je podučavao hrvatski prije misa koje je Wojtyla u Rimu služio za Hrvate na našem jeziku, zahvalio je kardinalu i zazvao zagovor svetog Ivana Pavla Drugog na poljski i na hrvatski narod.
Istoga dana, u večernjim satima, u povodu Dana neovisnosti Republike Hrvatske, u dvorani Sukiennice na glavnom krakovskom trgu održan je prigodni koncert Sinfoniette Cracovie, pod ravnanjem hrvatskog dirigenta Mladena Tarbuka.
‘Je li to onaj vratar Pletikosa?’
Navedena konferencija pod nazivom “Zemljo Hrvatska, Bog te blagoslovio” organizirana je u povodu drugog papina dolaska u Lijepu našu koji se dogodio 1998. godine. Glavni organizator i spiritus movens cijelog dvodnevnog zbivanja bio je počasni konzul Republike Hrvatske u Krakovu Pawel Wlodarczyk, koji je najavio i drugi dio konferencije koji će se održati u Splitu 5. svibnja 2018.
Konferenciju je otvorio kardinal Dziwisz, istaknuvši kako je poljski papa jako volio nas Hrvate i nosio nas u svome srcu. Osobito je bio osjetljiv na nevolje našeg naroda tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, rekao je Dziwisz.
Na konferenciji su, među inima, izlagali i splitski svećenici dr. don Josip Mužić i dr. don Ivan Bodrožić, te dr. Jadranka Garmaz, dr. Angelina Gašpar i dr. Gina Šparada s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu, koji je, uz krakovsko Sveučilište Ivana Pavla II., bio suorganizator znanstvenog dijela konferencije.
Iz Zagreba su, uz patera Nagyja, stigli i sljedeći predavači: dr. Miroslav Akmadža, voditeljica Ureda HBK za mlade Ivana Čogelja i Domagoj Pejić te Stipe Zeba, posebni savjetnik gradonačelnika Milana Bandića za vjerske zajednice. Uz počasnog konzula, poljske “snage” zastupala je i prof. Elzbieta Osewska, dok je konferenciju zaključio prorektor Papinskog sveučilišta u Krakovu prof. don Jozef Stala.
Posebno zanimanje svih nazočnih sudionika konferencije, kako naših, tako i domaćih Poljaka, plijenio je svojom pojavom Stipe Pletikosa, i danas popularni donedavni vratar hrvatske nogometne reprezentacije, koji je uspješnu karijeru započeo u splitskom Hajduku. Pletikosa je govorio o sportskim aspektima posjeta Ivana Pavla Drugog Hrvatskoj.
I nasmijao sve nazočne u dvorani, a među inima bili su i bogoslovi hrvatske pavlinske provincije, te studenti splitskog KBF-a Mila Dugandžić i Ljubo Jermelić, koji studiraju u Krakovu, kad je spomenuo grafit iz grada pod Marjanom: “Hajduk Prvi, Ivan Pavao Drugi”.
Prije samog početka konferencije, u auli biblioteke Sveučilišta hrvatska veleposlanica dr. Andrea Bekić otvorila je prigodnu izložbu o Ivanu Pavlu Drugom i Hrvatskoj naslovljenu “Budite narod nade”. Na otvaranju je sudjelovao i novi krakovski nadbiskup Marek Jedraszewski, koji je uz splitsko-makarskog nadbiskupa Marina Barišića i kardinala Josipa Bozanića član Počasnog odbora konferencije. Dvodnevni program zaključen je u ponedjeljak 9. listopada poslijepodne svečanim primanjem u gradskoj vijećnici koji je za hrvatske i poljske sudionike konferencije priredio gradonačelnik Krakova Jacek Majchrowski. Na njemu su, kao i tijekom ostalih dvodnevnih zbivanja, sudjelovali i Petar Sapunar, predsjednik Skupštine Splitsko-dalmatinske županije, te dožupan Ante Šošić.
Središte negdašnje Bijela Hrvatska
Krakov, grad na obalama rijeke Visle, upravno je središte Malopoljskoga vojvodstva i ima oko 800 tisuća stanovnika, od kojih je više od 100 tisuća studenata, kako Poljaka, tako i onih koji sa svih strana svijeta dolaze u taj grad. Kulturno je središte južne Poljske s mnogim kulturnopovijesnim spomenicima.
Među desetak sveučilišta ističe se sveučilište osnovano 1364. (danas Uniwersytet Jagielloński), među najstarijima u Europi, koje ima veliku knjižnicu (s rukopisima i inkunabulama) te visoke škole i muzeje. Jedno od najnovijih sveučilišta nosi ime po Ivanu Pavlu II.
Na brežuljku Wawelu nalazi se dvorac (XVI. stoljeće) i gotička katedrala (XIV. stoljeće) s kriptom u kojoj su grobnice poljskih kraljeva, u kojoj je stolovao i kardinal Wojtyla. Od gradskih zidina s 45 kula, koje su okruživale stari grad u podnožju Wawela, očuvani su samo ostaci, utvrđena Florijanska vrata (oko 1300.) i poznati barbakan (1498.–1499.), jedan od najbolje očuvanih.
Stari trg (Rynek Główny) jedan je od najvećih europskih srednjovjekovnih trgova, s tornjem gradske vijećnice (XIV. stoljeće), prodavaonicama sukna (Sukiennice), crkvom Mariacki (XIII.–XV. stoljeće) i inim. Povijesna jezgra grada uvrštena je 1978. na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine.
Krakov je veliko željezničko i cestovno čvorište i pristanište na Visli te međunarodna zračna luka. Važno je gospodarsko središte Poljske, pa mnoge multinacionalne kompanije, odjeljak Europskog instituta za inovacije i tehnologiju i druge institucije imaju sjedište u gradu. Metalurgija u Nowoj Huti, proizvodnja rudarskih i građevinskih strojeva, elektrotehnička, kemijska, tekstilna i prehrambena industrija, tiskarstvo i turizam među značajnim su gospodarskim granama.
Područje Krakova bilo je naseljeno već u prapovijesno doba. U ranom srednjem vijeku bilo je jedno od središta slavenskog plemena Vislana. Prvi se put spominje 985. godine. Nekad su na području Krakova živjeli i naši hrvatski preci, na prostoru zvanom Bijela Hrvatska, prije nego što su se doselili u domovinu u kojoj i danas živimo.
Autor: Ivan Ugrin
