»Tražimo Crkvu koja će nam pomoći pronaći naš poziv«

U subotu 24. ožujka završio je s radom predsinodski susret mladih kao priprava za 15. Opće redovito zasjedanje Biskupske sinode koje će se održati u listopadu ove godine na temu »Mladi, vjera i razlučivanje poziva«. Na samom skupu u Rimu sudjelovalo je nešto više od 300 mladih iz svih dijelova svijeta, a još ih je oko 15 tisuća sudjelovalo putem društvenih mreža. Većinom su to bili mladi katolici, predstavnici različitih »mladenačkih« stvarnosti u Crkvi, no bilo je i predstavnika drugih kršćanskih zajednica, drugih vjerskih zajednica, drugih svjetonazorskih usmjerenja, kao i različitih područja koja se na poseban način tiču mladih, primjerice odgoja i obrazovanja, ustanova i zajednica koje se bave problematičnim aspektima mladosti…

Osim što su pokazali da znaju pjevati, plesati, ugodno se družiti i radovati se, mladi su pokazali – kao što je na tiskovnoj konferenciji na završetku skupa primijetio generalni tajnik Biskupske sinode kardinal Lorenzo Baldisseri, prepoznavši i u tome velik znak nade – da znaju ozbiljno zasukati rukave. Na završetku skupa je, naime, objavljen završni dokument, koji će uz uobičajene druge izvore služiti kao polazište sinodskim otcima na zasjedanju sinode o mladima. Uistinu je divljenja vrijedno to što su radne skupine mladih uspjele sabrati mnoštvo doprinosa sa skupa, kao i onih pridošlih s društvenih mreža, odabrati one prijedloge, razmišljanja i primjedbe koji su se češće ponavljali, sve to prevesti na engleski, sažeti u dokument, potom ga predstaviti svim sudionicima i čuti njihove primjedbe te ih unijeti u dokument – sve to u samo nekoliko dana (u praksi to znači nekoliko noći).

Uobičajeno je da crkveni pastiri upućuju vjernicima različite poruke, pisma, izjave i slično. Dokument mladih, jasno je, polazi odozdol, od samih mladih i u tome je njegova posebna vrijednost. U uvodu dokumenta, naime, stoji: »Današnji se mladi suočavaju s nizom vanjskih i unutarnjih izazova i prigoda, od kojih su mnogi tipični za njihova pojedinačna okružja, a neki su zajednički svim kontinentima. U svjetlu toga, nužno je da Crkva ispita način na koji razmišlja o mladima i na koji se za njih zauzima, kako bi bila djelotvorna, relevantna i životvorna voditeljica tijekom njihova života. (…) Važno je imati na umu da je riječ o razmišljanjima mladih 21. stoljeća, pridošlih iz različitih religijskih i kulturnih okružja. U tom bi smislu Crkva trebala promatrati ta razmišljanja… kao izraz onoga gdje se nalazimo, kamo smo usmjereni te kao pokazatelj onoga što treba činiti da bi išla naprijed.«

Mladi se u dokumentu ograđuju od njegova pogrješnoga tumačenja: »Nadasve je važno razjasniti okvire ovoga dokumenta. Nije riječ o sastavljanju teološkoga traktata niti o uspostavi nekoga novoga crkvenoga nauka, nego je riječ o dokumentu koji odražava posebne stvarnosti, osobnosti, uvjerenja i iskustva mladih u svijetu.« Ove bi riječi nekoga mogle preplašiti. No bilo bi to puhanje na hladno. Odmah treba reći da na više mjesta mladi u dokumentu, istina, opisuju kako Crkvu doživljavaju mladi koji nisu njezini članovi, ili jesu ali ne dijele sva njezina uvjerenja; iznose kadgod iskreno i ono što mladima u Crkvi smeta, no nigdje nije dovedeno u pitanje opće konstruktivno stajalište s kojega mladi progovaraju – stajalište odanih sinova i kćeri Crkve, koji od svoje majke traže pomoć, u svijetu u kojem nije lako biti čovjek i vjernik te razlučiti svoje usmjerenje, svoj poziv, kako bi i sami mogli biti kvasac pozitivnih promjena u svijetu i misionari Crkve među svojim vršnjacima. U tom smislu uvod završava riječima: »Naša je nada da će Crkva i druge institucije izvući pouku iz ovoga predsinodskoga susreta te da će slušati glas mladih.« I doista, dokument svima u Crkvi (ali i izvan nje) koji dolaze u doticaj s mladima, čak uključujući i same roditelje, daje opsežnu građu za razmišljanje kako o mladima tako i o vlastitom djelovanju.

Sam je dokument podijeljen na tri dijela čiji naslovi glase: »Izazovi i prigode mladih u današnjem svijetu«, »Vjera i poziv, razlučivanje i praćenje« te »Odgojno i pastoralno djelovanje Crkve«. »Oblikovanje osobnosti« mladi su prepoznali kao prvi izazov/prigodu u današnjem svijetu. Pritom, već u prvoj rečenici prvoga dijela, donose dvije riječi, »smisao« i »zajednica«, u kojim očito prepoznaju ključ oblikovanja identiteta: »Mladi traže smisao samih sebe u zajednicama koje će im biti od potpore, koje su izgrađujuće, autentične i dostupne, tj. u zajednicama koje će ih poštivati.« »Povlašteni položaj« među svim takvim zajednicama ima »obitelj«. Mladi su svjesni da obitelj u očima mladih nema jednako mjesto na cijelom svijetu: negdje oni »traže svoj identitet ostajući čvrsto u svojim obiteljskim tradicijama«, a negdje se mnogi nadaju da će upravo oni biti »originalniji od onoga što smatraju ‘blokadom iz prošlosti’ ili nečim ‘izvan mode’«. Da je mladim vjernicima katolicima ipak posve jasno što znači obitelj, iščitava se iz zahtjeva: »Crkva stoga ima potrebu da snažnije podržava obitelji i njihovu formaciju.« Posebno to vrijedi za društva koja nisu slobodna, u kojim nije dopušteno sudjelovati u životu Crkve te stoga »moraju biti odgajani za vjeru (djeca i mladi) u domu svojih roditelja«.

Za oblikovanje identiteta važan je i »osjećaj pripadnosti«. Tu se mladi žale na pojave koje ne dopuštaju ili otežavaju stvaranje toga osjećaja, poput »društvene isključenosti«. »Na Bliskom istoku«, stoji također u dokumentu, »mnogi se mladi osjećaju obveznima konvertirati na druge vjere, kako bi bili prihvaćeni od vršnjaka i od prevladavajuće kulture koja ih okružuje«. U tom se kontekstu spominju i migranti u Europu (iz konteksta bi se moglo naslutiti da se misli na kršćane), koji »k tomu podnose teret društvene isključenosti i napuštanja svojega kulturnoga identiteta kako bi se asimilirali u prevladavajuću kulturu«. »To je polje na kojem Crkva treba štititi i davati prostore iscjeljenja za naše obitelji, kao odgovor na te probleme, pokazujući da za sve ima mjesta«, kaže se u dokumentu.

Mladi u dokumentu ističu da identitet mladih oblikuju i vanjski utjecaji, kao i pripadnost različitim skupinama, udrugama i pokretima, također i onima izvan Crkve. Za oči zapinju redci: »Ponekad župe više nisu mjesta susreta. Prepoznajemo također ulogu odgojitelja i prijatelja kao odgovornih osoba za skupine mladih, koji mogu postati dobri primjeri. Potrebno nam je naći privlačne, dosljedne i autentične uzore. Imamo potrebu za racionalnim i kritičnim objašnjenjima za složena pitanja – pojednostavnjeni odgovori nisu dostatni.«

Već tu, govoreći o različitim utjecajima na oblikovanje identiteta, dokument iznosi kako mnogi mladi općenito doživljavaju religiju, ali i Crkvu. »Neki već drže da je religija privatna stvar. Ponekad osjećamo da se sveto čini kao nešto što je odvojeno od svakodnevnoga života. Mnogo se puta Crkva čini odveć strogom te se često povezuje s pretjeranim moralizmom. Ponekad je, u Crkvi, teško prevladati logiku onoga ‘uvijek se tako činilo’. Treba nam Crkva koja prihvaća, milosrdna Crkva koja cijeni svoje korijene i svoja blaga, ljubeći sve, pa i one koji ne slijede ono što smatramo ‘standardima’. Mnogi od onih koji traže miran život na kraju završe prepuštajući se alternativnim filozofijama i iskustvima«, kaže se u dokumentu.

Mladi upozoravaju na mnoga »ključna mjesta pripadnosti«, kao što su skupine na društvenim mjestima, skupine prijatelja, školska društva, društveno okruženje i prirodni okoliš«, tj. na mjesta »na kojim mnogi od nas provode najviše vremena«. Premda se u većini slučajeva ne tiče izravno Crkve, tu u oči upada rečenica: »Često nas naše škole ne odgajaju da razvijamo kritičku misao.«

Nakon »mjesta«, mladi u dokumentu sažeto iznose i ključne »trenutke« u razvoju svojega identiteta: »odlučiti o našem studijskom usmjerenju, odabrati zanimanje, odlučiti u što vjerovati, otkriti svoju seksualnost te učiniti konačne odabire u životu«.

Naposljetku, »naša crkvena iskustva mogu bilo oblikovati bilo utjecati na oblikovanje našega identiteta i osobnosti«, kaže se u dokumentu. Potom se upozorava na »teme« koje mlade ne samo da zanimaju, nego su u njih »uključeni« (što svakako nameće pitanje: kakav se svijet ostavlja budućim naraštajima): »seksualnost, ovisnosti, propali brakovi, razdvojene obitelji, kao i veliki društveni problemi poput organiziranoga kriminala i trgovine ljudskim bićima, nasilje, korupcija, izrabljivanje, feminicid, svaki oblik progona i propadanje našega prirodnoga okoliša«. »To su čimbenici duboke zabrinutosti u ranjivim zajednicama po čitavu svijetu. Bojimo se jer u mnogim našim zemljama nalazimo društvenu, političku i gospodarsku nestabilnost«, kaže se u dokumentu (pri čemu uvijek treba imati na umu da su ga pisali mladi iz cijeloga svijeta i da nisu svi problemi svagdje jednako prisutni).

Upravo tu, na završetku točke u kojoj se govori o oblikovanju osobnosti i o identitetu, nakon nabrajanja problematičnih tema, mladi još jednom spominju Crkvu, sa zahtjevom (ali i nadom): »S obzirom na te izazove, imamo potrebu za uključivanjem, prihvaćanjem i milosrđem od strane Crkve, bilo kao institucije bilo kao zajednice vjere.«

Govoreći o odnosu s drugima (drugi izazov/prigoda), mladi kažu da multikulturalnost doživljavaju kao vrijednost, budući da ima »potencijal olakšati stvaranje ozračja dijaloga i tolerancije«, no ujedno kažu: »Želimo također očuvati svoj kulturni identitet te izbjeći uniformiranost i kulturu odbacivanja«. »Ponekad se osjećamo isključenima zato što smo kršćani u društvenim okružjima koja su negativno raspoložena prema religiji. Svjesni smo da imamo potrebu za susretom međusobno i s drugima kako bismo izgradili duboke veze«, kaže se također. U tom se kontekstu izražava poštovanje i zahvalnost »braći i sestrama kršćanima koji su progonjeni u svijetu«. Na završetku te točke mladi pozivaju Crkvu da produbi međureligijski dijalog.

Jedan je podnaslov u dokumentu posvećen temi »Mladi i budućnost«. Tu se ističu redci: »Sanjamo veće prigode, društvo koje je dosljedno i koje ima pouzdanja u nas. Tražimo da nas se sluša; ne samo da budemo promatrači u društvu, nego i aktivni sudionici. Tražimo Crkvu koja će nam pomoći pronaći naš poziv, u svim njegovim značenjima. K tomu, što je žalosno, ne vjerujemo svi da je svetost nešto što je dohvatljivo i što je put k sreći. Imamo potrebu za oživljavanjem osjećaja za zajednicu koja će nas voditi prema osjećaju pripadnosti.« Mladi su svjesni da su u mnogim dijelovima svijeta solidno obrazovanje i iznimno naporan rad jedini način da ostvare snove za boljim životom. No i to nije svagdje dostupno. »Događa se da i nemamo više prigode sanjati«, kaže se u dokumentu.

Mladi unatoč svemu žele bolji i pravedniji svijet i žele na tome raditi. »U tom smislu socijalni nauk Katoličke Crkve posebno je povlašteno sredstvo informiranja za mlade katolike koji žele nasljedovati taj put. Želimo svijet mira, koji će spojiti integralnu ekologiju s globalno održivim gospodarstvom«, kaže se među ostalim. U mnogim dijelovima svijeta mnogi su mladi prisiljeni emigrirati. U svezi s tim se kaže: »Žele mir i na poseban su način privučeni ‘mitom o Zapadu’, onakvomu kakav je prikazan u medijima. Mladi Afrikanci sanjaju samostalnu mjesnu Crkvu, koja ne će nametati pomoć koja hrani ovisnosti, nego će davati oživljavajući obol zajednicama.« No točka koja govori o mladenačkim snovima o budućnosti završava dobrom dozom samokritičnosti: »Ipak, na mnogim mjestima postoji duboki jaz između želja mladih i njihove sposobnosti da donesu odluke na dugi rok.«

Nove tehnologije, tj. odnos prema njima, mladi su također ubrojili među svoje izazove/prigode. Ukratko se može reći da mladi ne samo da prepoznaju i pozdravljaju silne mogućnosti koje nude nove tehnologije, nego štoviše lakonski zaključuju: »Tehnologija je već sastavni dio života mladih i kao takva treba biti shvaćena.« Ipak, već sljedeća rečenica odražava i kritični stav prema novim tehnologijama: »Paradoksalno, u nekim je zemljama tehnologija besplatna, posebno internet, a prehrana i osnovne usluge su nedostatne.« Popis otuđenja i opasnosti novih tehnologija koje navode mladi pozamašan je, a uključuje i bojazan zbog mogućih posljedica umjetne inteligencije, robota koji bi mogli zamijeniti ljude. Crkvi mladi u dokumentu preporučaju: »Prvo, Crkva bi, u trajnom dijalogu s mladima, trebala produbiti svoje razumijevanje tehnologije kako bi nam mogla pomoći u vrjednovanju njezina korištenja. Osim toga, Crkva bi na tehnologiju – posebno na internet – trebala gledati kao na plodno tlo evangelizacije. Rezultati tih promišljanja trebali bi biti i formalno izneseni u službenom dokumentu Crkve. Kao drugo, Crkva bi trebala svratiti pozornost na zlo pornografije, uključujući i zloporabu maloljetnika na mreži, ‘cyberbulizam’ te paprenu cijenu koju tomu plaća naša čovječnost.«

»Mnogi od nas snažno žele upoznati Isusa«

Traženje/nalaženje smisla svojega postojanja također je ubrojeno među izazove i prigode s kojima se mladi suočavaju u današnjem svijetu. S tom točkom, kao izravnom poveznicom s drugim dijelom koji govori o vjeri i pozivu (u kršćanskom smislu riječi), završava prvi dio završnoga dokumenta predsinodskoga pripravnoga susreta mladih održanoga od 19. do 24. ožujka u Rimu.

Mnogi mladi ne znaju odgovoriti na pitanje o smislu; mnogi ne umiju povezati život s transcendentnim smislom; mnogi, izgubivši povjerenje u tradicionalne religijske institucije, ne bi se definirali kao »religiozni«, ali su općenito »mladi otvoreni duhovnosti« – tako su sami mladi katolici u dokumentu opisali načine na koje se njihovi vršnjaci diljem svijeta suočavaju s pitanjem smisla. Mnogi su se od njih na skupu požalili »koliko malo njihovi vršnjaci traže odgovore… u ozračju vjere i Crkve«. Na mnogim mjestima u svijetu mladi nastoje osmisliti svoj život »radom i osobnim uspjesima«, što na mnogim geografskim i političkim dužinama i širinama svijeta nije moguće, a posljedice su nesigurnost, anksioznost, emigracija.

Skandali uvjetuju povjerenje u Crkvu

Nimalo jednostavnu sliku neki su sudionici obogatili primjedbom da, premda su mladi otvoreni pitanjima o smislu, »to ne podrazumijeva uvijek da su se spremni odlučno posvetiti Isusu i Crkvi«. Općenito govoreći, »religija se više ne smatra glavnim sredstvom pomoću kojega se mlada osoba zapućuje u potragu za smislom budući da se ona (mlada osoba) često okreće suvremenim nagnućima i ideologijama«. Nakon tih primjedaba pozornost privlači rečenica: »Skandali koji se pripisuju Crkvi – bilo da su oni stvarni bilo da ih se percipira kao takve – uvjetuju povjerenje mladih u Crkvu i u institucije koje ona predstavlja.«

Ipak, »Crkva može ponovno preuzeti živtnu ulogu jamčeći tim mladima da ne budu isključeni, nego da se osjećaju prihvaćenima«, kaže se u dokumentu. Kao jedno od konkretnih područja takvoga postavljanja Crkve navodi se, podosta opširno i snažno, »nastojanje na promicanju dostojanstva žena«. Mladi sudionici još uvijek u svijetu vide nedostatak jednakosti, »što vrijedi i za Crkvu«. Premda »velikih uzora« žena ne nedostaje kako u redovništvu tako i među laicima, »za neke mlade žene ti primjeri nisu uvijek vidljivi«. »Ključno je pitanje koje nameću ta razmišljanja koja su to mjesta na kojima su žene u stanju prosperirati unutar Crkve i društva«, problematizira dokument. Kako bi zaključio: »Crkva se može suočiti s tim problemima s istinskim sučeljavanjem i pogleda otvorena za različite ideje i iskustva.«

Na tu se tvrdnju nastavljaju sljedeća zapažanja: »Često postoji veliko razmimoilaženje među mladima, kako u Crkvi tako i u svijetu, glede onih naučavanja o kojima se danas posebno mnogo raspravlja. Među njima su: kontracepcija, pobačaj, homoseksualnost, zajednički život prije braka, brak, pa i način na koji se shvaća svećeništvo u različitim dijelovima Crkve. Važno je primijetiti da, neovisno o razini razumijevanja nauka Crkve, još uvijek imamo neslaganje i otvorenu raspravu među mladima o tim problematičnim pitanjima. U skladu s tim željeli bi (neki mladi) da Crkva promijeni svoja naučavanja, ili da barem ponudi bolje objašnjenje i formaciju glede tih pitanja. Usprkos toj internoj raspravi, mladi katolici čija su uvjerenja u suprotnosti sa službenim naukom ipak žele biti dijelom Crkve. S druge strane, mnogi mladi katolici prihvaćaju ta naučavanja te u njima pronalaze izvor radosti. Žele ne samo da Crkva ostane čvrsta u tim naučavanjima, makar bila nepopularna, nego i da ih naviješta s većom dubinom.«

Još jednom mladi u dokumentu upozoravaju na »veliku složenost« kad je riječ o odnosu prema svetomu. Dok se u nekim dijelovima svijeta kršćanstvo često smatra nečim što je stvar prošlosti, u drugim se dijelovima život zajednice upravo ustrojava oko svetoga i oko religije. »U konačnici mnogi od nas snažno žele upoznati Isusa, ali često teško razumiju da je jedino on izvor istinskoga otkrića samih sebe«, zaključuju mladi. A potom i tu iznose jedan od najčešćih motiva u dokumentu: »S tim u skladu, čini se da mladi traže autentične svjedoke: muškarce i žene koji su u stanju sa strašću izraziti svoj odnos s Isusom, a u isto vrijeme ohrabriti druge da se i oni približe, susretnu i zaljube u Krista.«

Drugo poglavlje dokumenta nosi naslov: »Vjera i poziv, razlučivanje i praćenje«. Poglavlje započinje uvodnim tvrdnjama: »Radost je i sveta odgovornost pratiti mlade na njihovu putu vjere i razlučivanja. Mladi su otvoreniji ‘narativnosti života’ negoli apstraktnomu teološkomu govoru. Svjesni su i pozorni, aktivno zauzeti u svijetu i u Crkvi. Stoga je važno shvatiti kako mladi doživljavaju vjeru, poziv i izazove koji su povezani s razlučivanjem.«

Kad je riječ o vjeri i pozivu, prva (logična) tema koju mladi iznose jest odnos s Isusom Kristom. Tu iznose čitavu lepezu pojavnosti koja započinje s mladim vjernicima koji »vide Isusa kao svojega Spasitelja i Sina Božjega«, često mu se približavajući »po njegovoj Majci«. Drugi ne uspijevaju imati takav odnos, ali je ipak i za njih Isus »moralna referencija i dobra osoba«. Trećima je on opet lik iz prošlosti te »nije relevantan za njihov život«. Mnoge pak od Isusa udaljavaju »krive slike« o njemu, za koju opet neki odgovornom smatraju Crkvu, tj. »pogrješne ideale kršćana«. Zbog svega toga, a i zbog »zapovijedi koje postavlja Crkva« mnogi kršćanstvo smatraju »nedostižnim standardom«.

Nakon opisa stanja stvari slijedi prijedlog: »Način kako izliječiti tu zbrku… uključuje povratak Pismima, tako da (mladi) mogu produbiti svoje poznavanje Kristove osobe, njegova života, njegova čovještva. Mladi moraju susresti Kristovo poslanje, a ne ono što bi im se moglo činiti nedostižnim moralnim zahtjevom.« U svakom slučaju osjećaju se nesigurnima glede načina kako sve to ostvariti. Kod mladih, kojima se Crkva mora obraćati, valja promicati susret s Isusom, kaže se u dokumentu.

Potreba nadahnuća na putu svetosti

Potom dokument ispituje odnos mladih prema Crkvi. I tu se opisuje niz različitih odnosa: jedni religiju vide kao privatnu stvar, a ne zajednički događaj (što Crkvu čini na neki način suvišnom). Na sličnom su tragu oni koji kažu da su »duhovni, ali ne i religiozni«. Treći smatraju da je Crkva previše usredotočena na svoj institucionalni ustroj, a premalo na Krista, ili pak na stvaranje zajedništva. No mladi nude i drugačiju sliku Crkve. »Čini se gotovo kao da se zaboravlja da su Crkva osobe, a ne strukture. Ima pak mladih koji doživljavaju blisku Crkvu, kao u slučaju Afrike, Latinske Amerike i Azije, kao i u različitim pokretima na svjetskoj razini. Čak i mladi koji ne žive po evanđelju osjećaju povezanost s Crkvom. Taj osjećaj pripadnosti i obitelj podupiru mlade na njihovu putu. Bez te veze i zajedničke referentne točke mladi su u opasnosti da se zateknu sami pred vlastitim izazovima«, stoji u dokumentu.

»Nažalost, u nekim dijelovima svijeta mladi u velikom broju napuštaju Crkvu«, glasi rečenica koja uvodi u retke u kojima dolazi do izražaja možda i najveća kritičnost mladih. »Razumjeti razloge te pojave (napuštanja Crkve) presudno je da bi se moglo ići naprijed. Mladi koji nisu povezani s Crkvom, ili su se od nje udaljili, čine to jer su iskusili ravnodušnost, osudu i odbacivanje. Moguće je sudjelovati na misi i otići s nje a da se nije iskusio nikakav osjećaj zajednice ili obitelji Tijela Kristova. Kršćani ispovijedaju živoga Boga, no usprkos tomu nailazimo na slavlja i zajednice koji se čine mrtvima. Mlade privlači radost, koja bi trebala biti znak raspoznavanja naše vjere. Žele vidjeti Crkvu koja je živi svjedok onoga što naučava te pokazuje autentičnost puta prema svetosti, uključujući i priznavanje počinjenih pogrješaka i poniznost da se zatraži oprost. Mladi očekuju da vođe u Crkvi – zaređeni, redovnici i laici – budu za to snažan primjer. Znajući da su uzori vjere kako autentnični tako i ranjivi, i mladi se osjećaju slobodnima da takvi budu. Ne želi se ovdje nijekati svetost njihove službe, nego učiniti da mladi mogu njima biti nadahnuti na tom putu prema svetosti«, kaže se u dokumentu.

Mladima i ženama mjesto i u vodstvu

Mladi iznose niz promišljanja o pozivu i razlučivanju poziva. Ponajprije, mnogim mladima taj poziv nije jasan. »Potrebno je pronaći jednostavno i jasno poimanje značenja poziva, koje će biti kadro istaknuti smisao poziva, poslanja te želje i težnje da ga se slijedi«, kaže se u dokumentu. Mnogima nije jasno da je s pozivom povezano konkretno zvanje. »Mladi uspijevaju razumjeti smisao toga da se životu dade značenje, kao i da su na svijetu iz nekoga razloga, ali mnogi ne znaju kako taj smisao povezati sa zvanjem kao Božjim darom i pozivom«, kaže se. Zbrci pridonosi i to što se brkaju dva značenja te riječi u Crkvi: poziv kao svećeničko i redovničko zvanje i poziv koji »dolazi iz unutarnjega dostojanstva samoga života te svatko nosi odgovornost razlučiti tko je on od Boga pozvan biti i što je pozvan činiti«. »Opća ideja da je zvanje poziv mladima nije jasna, stoga je potrebno bolje razumijevanje kršćanskoga poziva (na svećeništvo, na redovnički život, na laički apostolat, na brak i obitelj i dr.) i općega poziva na svetost«, kaže se u dokumentu.

Kad je riječ o razlučivanju poziva, mladi među ostalim rabe riječ »avantura«, u kojoj ulogu igra čitav niz elemenata, od kojih su neki naoko posve prizemni, poput stanja na tržištu rada, ili politički, pa i obiteljski pritisak. Glede doprinosa vjere i vjerskih elemenata mladi kažu: »Provoditi vrijeme u tišini, gledajući u nutrinu i moleći, čitati Pismo i produbljivati spoznaju o sebi prigode su kojima se zapravo maleni broj mladih koristi. Potrebno je bolje uvođenje u te prakse. Uključivanje u molitvene skupine, pokrete i zajednice zasnovane na zajedničkim interesima može dodatno pomoći mladima u njihovu razlučivanju.« Govoreći o pozivu, mladi navode Mariju kao uzor svakoga poziva i razlučivanja te u tom kontekstu još jednom »potežu« pitanje »iznimnoga izazova s kojim se mlade žene moraju suočiti u času razlučivanja njihova poziva i njihova prostora u Crkvi«.

I razmjerno kratak odlomak o praćenju mladih na putu razlučivanja poziva obiluje vrijednim zapažanjima. Osobe koje prate mlade ne trebaju nužno biti svećenici i redovnici, ali se zato donose jasne kvalitete koje trebaju posjedovati: »biti vjeran kršćanin zauzet u Crkvi u svijetu; trajno traženje puta k svetosti; ne smije suditi nego se skrbiti; mora aktivno slušati potrebe mladih; mora ljubazno odgovarati; mora imati svijest o sebi; mora znati prepoznati vlastite granice; mora poznavati radosti i boli duhovnoga života«.

Jednu su kvalitetu mladi posebno istaknuli rekavši da je od »prvotne važnosti«: »znati priznati se ljudskim bićem, sposobnim za činjenje pogrješaka: ne biti savršeni, nego grješnici kojima je oprošteno«. Ta je kvaliteta popraćena tvrdnjom: »Često se događa da se vođe postavi na pijedestal, a ako padnu, onda to ima razorne posljedice na sposobnost mladih da se zauzimaju u Crkvi.«

Puno toga o mladima (a reklo bi se i općenito o duhu vremena) govore završni redci drugoga poglavlja: »Vođe ne bi smjeli voditi mlade tako da budu pasivni sljedbenici, nego trebaju s njima hoditi puštajući ih da budu aktivni sudionici na tom putovanju. Trebali bi poštivati slobodu mlade osobe u procesu razlučivanja, nudeći sredstva koja su nužna da bi se prikladno proveo taj proces. Vođa bi svim svojim bićem trebao vjerovati u sposobnost mladoga čovjeka da sudjeluje u životu Crkve. Vođa bi trebao njegovati sjemenje vjere u mladih, bez ikakva očekivanja da će vidjeti plodove rada, koji dolaze po Duhu Svetom. (…) Svi bi vođe trebali imati na raspolaganju dobru permanentnu formaciju.«

»Tražimo od Crkve da i dalje priopćava Istinu!«

Na početku predsinodskoga pripravnoga susreta mladih, održanoga od 19. do 24. ožujka u Rimu, papa Franjo je čitavo prijepodne proveo s tristotinjak okupljenih mladih (ako se pribroje oni koji su sudjelovali preko internetskih platforma, broj sudionika prešao je 15 tisuća). Jedna od glavnih Papinih poruka mladima bila je da slobodno govore, kako bi Biskupska sinoda, koja će se najesen održati na temu »Mladi, vjera i razlučivanje poziva«, imala pred sobom realan svijet mladih, njihove stvarne izazove, poteškoće i nade, kao i stvarne »točke« na kojima ih može dodirnuti, doći do njih. Mladi sudionici očito su poslušali Papu. Posebno to dolazi do izražaja u trećem i posljednjem dijelu završnoga dokumenta, pod naslovom »Odgojno i pastoralno djelovanje Crkve«, gdje mladi pred Crkvu iznose svoja viđenja i očekivanja.

Treći dio dokumenta započinje općim zahtjevom: »Današnji mladi žude za autentičnom Crkvom. Time želimo izraziti, na poseban način crkvenoj hijerarhiji, naš zahtjev za transparentnom, otvorenom, poštenom, pozivajućom, komunikativnom, dostupnom, radosnom i interaktivnom zajednicom.« Mladi odmah prelaze na ono u čemu očito vide najveće prijetnje autentičnosti. »Vjerodostojna Crkva upravo je ona koja se ne boji pokazati ranjivom. Stoga bi Crkva trebala biti revna i iskrena u priznavanju svojih prošlih i sadašnjih pogrješaka, predstavljajući se kao ona koja je sastavljena od osoba kadrih pogriješiti i pokazati nerazumijevanje. Među tim pogrješkama treba spomenuti razne slučajeve spolne zloporabe i loše upravljanje bogatstvima i moću. Crkva bi trebala nastaviti jačati nultu toleranciju unutar svojih institucija te tako, priznajući se poniznom i ljudskom, povećavati svoju vjerodostojnost i sposobnost ulaženja u empatiju sa svim mladima svijeta. Takvo bi stajalište Crkve već bilo velika razlika u odnosu na one institucije i vlasti prema kojima današnji mladi, u većini slučajeva, ne gaje više nikakvo povjerenje«, kaže se u završnom dokumentu.

Konkretno i o neugodnim temama

Ono što posebno u Crkvi privlači pozornost mladih jest »njezina ukorijenjenost u Kristu«. »Krist je, uistinu, ona Istina koja Crkvu čini drugačijom od bilo koje svjetovne skupine u kojoj bi se oni mogli identificirati«, napomenuli su mladi i odmah potom jasno poručili: »Tražimo od Crkve da i dalje priopćava Istinu pod vodstvom Duha Svetoga.« Mladi su u završnom dokumentu od Crkve također zatražili da tu svoju poruku priopćava »modernim sredstvima komunikacije i izražavanja«; da odgovori koji se daju mladima ne budu »razvodnjeni ili unaprijed pripremljeni«. »Mi, mladi Crkve, tražimo od svojih voditelja da konkretnim riječima govore o neugodnim temama, kao što su homoseksualnost i rasprava o rodu (‘gender’), o kojima mladi već slobodno raspravljaju bez ikakve zabrane«, kaže se također.

Mladi također zahtijevaju dijalog sa svijetom znanosti budući da mnogi njihovi vršnjaci Crkvu smatraju »protuznanstvenom«. Osim toga, znanost je u stanju »osvijetliti ljepotu stvorenja«. »U tom smislu, Crkva bi se trebala skrbiti i za teme okoliša, posebno za problem onečišćenja. Također želimo vidjeti solidarnu Crkvu, ispruženu prema onima koji se bore na periferijama, prema progonjenima i siromašnima. Privlačna Crkva nužno mora biti Crkva odnosa«, kaže se u završnom dokumentu.

Već je u dosadašnjem prikazu istaknuto uvjerenje mladih da i oni mogu preuzeti uloge vodstva, uključujući i mlade žene. U završnom dijelu dokumenta ponovo se spominje taj zahtjev, uz napomenu da te uloge »trebaju biti utvrđene u župama, biskupijama, na nacionalnoj i međunarodnoj razini, čak i na razini komisija u Vatikanu«. U tom se kontekstu spominje i potreba za prikladnom formacijom za takve uloge.

U tom dijelu, pod podnaslovom »Mladi protagonisti«, također se kaže: »Također želimo biti radosna i oduševljena prisutnost, kao i misionari, u Crkvi. Osim toga snažno izražavamo želju za istaknutim kreativnim glasom. Ta kreativnost pronalazi svoj prirodni izričaj u glazbi, u liturgiji, u umjetnostima. Nažalost, danas su ti aspekti neizražen potencijal budući da na kreativnoj strani Crkve često prevladavaju njezini stariji članovi. Teži se prema zajednicama u kojima mladi zajednički dijele svoje borbe i u kojima jedni drugima mogu biti svjedoci. Iako se na mnogim mjestima to već događa uz pomoć laičkih inicijativa, ipak je potrebna veća potpora, kako na institucionalnoj tako i na financijskoj razini. Mladi u Crkvi žele imati stav izlaska. Mlade zanimaju političke, građanske i humanitarne aktivnosti. Kao katolici, žele biti aktivni u javnoj sferi za boljitak zajedničkoga društva. U svim tim inicijativama mladi žele biti praćeni i uzeti zaozbiljno kao odgovorni članovi Crkve.«

»Želimo da nam Crkva iziđe ususret na različitim mjestima na kojima je malo ili nije nimalo prisutna«, započinje dokument u br. 13. Tu se spominju »novi putovi« kako bi se susrelo osobe »baš ondje gdje jesu, na mjestima koja su im bliska i gdje se općenito socijaliziraju: barovi, kavane, parkovi, športske dvorane, stadioni i bilo koje drugo središte kulturnoga ili društvenoga okupljanja«. Spominju se i »manje dostupni prostori, kao što su vojna okružja, radni prostor i seoska područja«. »No isto je tako važno da svjetlo vjere dopre do mjesta nesreće kao što su sirotišta, bolnice, periferije, ratne zone, zatvori, zajednice za liječenje i četvrti s crvenim svjetiljkama«, kaže se u dokumentu. Mladi su pohvalili brojne škole i sveučilišta u kojima Crkva već susreće mlade, istaknuvši da se »resursi nikada ne rasipaju ako se investiraju na tom polju«.

»Mnogi su od nas već vjerni članovi župnih zajednica ili članovi različitih ustanova, udruga i organizacija unutar Crkve. Podržavati one koji se već zauzimaju u tim okružjima imperativ je za crkvenu zajednicu, kako bi oni (ti mladi) bili jačani i nadahnjivani u svom poslanju evangelizacije svijeta«, kaže se u dokumentu. O tome da je svijet novih tehnologija i novih medija njihov svijet mladi su se izjasnili već ranije u dokumentu. Sada pak društvene medije i virtualne prostore ubrajaju u »mjesta« na kojima žele prisutnost Crkve. »Ukratko, željeli bismo da nas se susreće ondje gdje jesmo – intelektualno, emotivno, duhovno, društveno i tjelesno«, zaključuju mladi.

Vrlo se, u crkvenom smislu, zrelo doimlje razmišljanje mladih u točki 14, gdje govore o inicijativama koje u Crkvi treba jačati. »Žudimo za iskustvima koja mogu stvarno jačati naš odnos s Isusom, djelotvornim inicijativama koje daju iskustvo Boga. Stoga posebno cijenimo iskustva koja nam omogućuju razumjeti sakramente, molitvu i liturgiju… Sakramenti za nas imaju snažnu vrijednost te želimo razvijati dublji osjećaj za njihovo značenje u našim životima. To vrijedi za pripravu za brak, za sakrament pomirenja, za pripravu za krštenje djece i sl. Zbog nedostatka jasnoga i privlačnoga predstavljanja onoga što sakramenti uistinu daju neki ih od nas primaju a da ih ne znaju prikladno vrjednovati«, kažu mladi u dokumentu.

Potom navode čitav niz »plodnih inicijativa« koje već odavno postoje, od svjetskih dana mladih preko raznih duhovnih, formativnih i športskih susreta pa do pokreta i udruga unutar Crkve. Ističu vrijednost velikih okupljanja, ali i »malih lokalnih skupina«, s kojima se među ostalim lakše prebrodi raskorak između velikih događaja i redovitoga župnoga života. One su »vrlo važne u zemljama u kojima su kršćani slabo prihvaćeni«. Različite inicijative »mogu upotpunjavati jedna drugu«. Tu je i zahtjev: »Crkva bi trebala jačati inicijative koje idu za suzbijanjem trgovine ljudskim bićima i prisilne migracije, kao i trgovine drogama, koja je posebno hitna tema u Južnoj Americi.«

U posljednjoj 15. točki mladi sudionici skupa u Rimu preporučuju sredstva kojima bi se Crkva po njihovu mišljenju trebala (više) koristiti. Pritom izražavaju svijest o velikoj različitosti unutar Crkve: neki su skloniji »vatri« karizmatskih pokreta, drugi tihomu razmatranju i/ili liturgijskoj tradiciji. »Sve je to korisno kao pomoć da bi se molilo na različite načine«, kaže se u dokumentu. Izvan Crkve mnogi mladi žive površnu duhovnost, »no Crkva bi mogla stupiti u odnos s njima pomoću prikladnih sredstava«, kaže se u završnom dokumentu.

Prvo sredstvo koje mladi ističu jesu »multimedijski sadržaji«, tema koja je više puta bila dotaknuta u završnom dokumentu. Zanimljiv su prijedlog takozvane »subotnje godine«. »Vremenska razdoblja provedena u služenju s karitativnim pokretima i udrugama pružaju mladima misijsko iskustvo i prostor u kojem se mogu vježbati u razlučivanju. To također Crkvi može otvoriti prigodu da susretne one koji ne vjeruju te osobe drugih religijskih tradicija u svijetu«, kaže se u dokumentu. »Umjetnost i ljepota« također su istaknute kao vrlo učinkovito i povijesno dokazano sredstvo rada. »Mladi rado na njih odgovaraju te vole kreativnost i izražajnost«, kaže se u dokumentu.

Da su današnji mladi vjernici vrlo otvoreni tradiciji Crkve svjedoči činjenica da su među prikladna sredstva ubrojili euharistijsko klanjanje, meditaciju i kontemplaciju. »Tišina je mjesto gdje možemo slušati Božji glas i razlučiti njegovu volju za nas«, kaže se u dokumentu. »Osim toga«, nastavljaju mladi, »mnogi izvan Crkve cijene meditaciju, stoga bogata tradicija koju Crkva ima može biti most prema onima koji se, premda nisu osobe vjere, priznaju duhovnima. To može biti protiv (današnje) kulture, ali je djelotvorno.«

Sljedeće sredstvo koje mladi spominju jest svjedočenje. »Suvremeni kršćanski svjedoci i svjedočanstvo progonjenoga kršćanskoga Bliskoga istoka posebno su snažni znakovi punine života koji se nalazi u Crkvi. Životi svetaca za nas su i dalje važni kao putovi svetosti i punine«, kaže se u dokumentu. »Sinodalnost« je posljednje sredstvo koje su mladi preporučili Crkvi, pozivajući se na iskustvo predsinodskoga skupa. »Bili smo oduševljeni vidjevši da nas crkvena hijerarhija ozbiljno uzima u razmatranje i osjećamo da je taj dijalog između mlade i zrele Crkve živ i plodan proces. Bila bi šteta kad se tomu dijalogu ne bi dala prigoda da raste i napreduje. Ta je kultura otvorenosti za nas iznimno blagotvorna«, zaključili su mladi u završnom dokumentu, prije nego što su na završetku dokumenta podsjetili na riječi proroka Joela koje im je na početku skupa na srce stavio papa Franjo, o »sinovima i kćerima« koji će »proricati« te o »starcima« koji će »sanjati sne«.

Izvor: Glas koncila

www.vatican.va